O identitetima

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

U Crnoj Gori sve je u znaku popisa. Pronalaze se greške koje su postale odmah evidentne. Čak šesnaest popisivača prepoznato je samo u Podgorici, koji su koristili za vrijeme popisa olovku piši-briši. Na taj su način učinili transparentnim svoje pokušaje preinake  podataka i rezultata ove državne, službene ankete. Je li riječ o namjernim ili slučajnim pogreškama? Pa  ne budimo naivni, nije tu ništa slučajno, tko ih je ovoliko slučajno otkrio a koliko ih je ostalo neotkriveno? No tko ih je ovlastio ( platio? ) za ovakav nevaljani izbor?

Ipak u ovoj zemlji humanitarci popravljaju gorki ukus suvremene politike. Volonteri Crne Gore skupili su i osigurali jednokratnu pomoć od po 100 eura djeci u ovoj zemlji. Za tristotinjak njih. Usto, brine se i o 150 mališana u Općini Nikšić koji su u teškom materijalnom položaju. Iznimno hvale vrijedna akcija.

A juče su održani i novi prijevremeni parlamentarni i lokalni  izbori u Srbiji. Na portalima i na regionalnim televizijskim kanalima, sve je više priloga o podršci građana u uličnim anketama aktualnom vlastodršcu Vučiću. U nedostatku boljeg izbora oni se  priklanjaju postojećoj vlasti. Oporba nije ni jaka ni ujedinjena. Ljevica je nestala, a nedavni na brzinu sklopljeni pokreti ne prepoznaju se kao konkurencija SNS-u. Šanse su takvoj opoziciji minimalne. Očito je Vučić dobro isplanirao kako ostati na vlasti dajući sebi svake godine ili dvije legitimitet izborima. Ali nije samo pitanje kako pobijediti na izborima, no kako se kasnije nakon izbora nositi s rastućim problemima uništene ekonomije, s enormnim porastom kriminala i korupcije, s nasiljem koje u Srbiji pokazuje  sve svoje zlo, naopako lice.

To je u hrvatskoj politici postalo već opće mjesto. Kriminal i korupcija. Premijer Plenković nedavno je smijenio još jednog ministra, gospodarstva, privrede, Davora Filipovića, zbog sumnje u  organizirani kapital. To je tek jedan od desetine smijenjenih ministara u dugom obnašanju vladavine HDZ-a.

Pitamo se stoga, jesu li sva ova zbivanja  u regiji posljedica izbornih želja građana, ili su se na izvjestan način izvitoperili njihovi pokušaji da, bilo da su već u Evropi, ili su na njenim pristupnim vratima, pronađu svoj građanski, ljudski, državni i konačno nacionalni identitet, unutar  regionalnih i evropskih  identiteta? Kako će se organizirati u okolnostima sve većeg osipanja  radne snage i uvećanja bijele kuge? Hoće li se znati nositi sa sve većim imigrantskim valovima i organizacijom radnih ili boravišnih dozvola ove, pretežno azijske radne snage?

Na širem planu evropskih i svjetskih zbivanja ne jenjavaju započeti ratovi. Ni ukrajinsko-ruski ni novoproizvedeni izraelsko-palestinski. Kad oni utihnu, tko je sljedeći?

Engleski izvori koji su obično najinformiraniji i najanalitičniji, napominju o prednostima Rusije u moćnijem ljudstvu i jačoj zrakoplovnoj floti, posebno u dronovima, unatoč ogromnom gubitku od navodno 300 tisuća  ranjenih ili stradalih ljudi.Mijenja se i američki odnos prema financiranju Ukrajine za potrebe rata. Kongres s republikanskom većinom više nije sklon tome. Postoji strah i od Putinove pobjede  za tzv. svjetski poredak, koji je začet pobjedom saveznika u Drugom svjetskom ratu, 1945. Pitaju se stručnjaci kakav je svijet moguć nakon eventualnog Putinova trijumfa u ovom ratu. No, zar ne vladaju svijetom i Amerika i Židovi, recimo to otvoreno i bez straha da smo paranoični? Zar oni nisu nametnuli svoj „vrijednosni“ sustav u cijelom svijetu od vođenja politike, financija, ekonomije do rata? Zar svakodnevno ne nameću svem svijetu svoje ideje tobožnjih liberalnih demokracija koje su s Natanjahuovim licem postale sinonimi za despocije i tiranije?  Evropa je  gotovo sasvim ispraznila svoje arsenale oružja prodajući ga Ukrajini. Time je, uz dozvolu da se na njenim terenima i prostorima treniraju vojnici plaćenici za istočnoslavenski rat, ne neizravno, nego vrlo izravno uključena u ovaj svjetski sukob. Dokad će Amerika europskim parama voditi rat protiv Rusije koristeći Ukrajinu? Tko to ne vidi, ne vidi dalje od nosa. Kakvu to Europu hoće Amerika gurajući europske zemlje protiv europske Rusije?

U Hrvatskoj se nedavno održao dvodnevni simpozij o radu i djelu ustaškog ideologa Filipa Lukasa, koji je bio osuđen na smrt od jugoslavenskih vlasti ali je uspio pobjeći i  nastaniti se u Rimu. Potreba za rehabilitacijom ovog neslavnog znanstvenika, geografa, povjesničara, nadasve ustaškog apologetu, pokrenula je uz Crkvu i Matica hrvatska, kojoj sam članica. Duboko me i ljudski i intelektualno potresla činjenica da je jedan desničarski ideolog, koji je dokazivao rasne, krvne i rasne razlike između Hrvata i Srba, koji je prihvaćao nacističku i fašističku ideologiju i praksu kao načine borbe protiv većeg zla, komunizma, ponovo postao temom znanstvene znatiželje i posthumnom zvijezdom rehabilitacije. Za vrijeme njegova dugogodišnjeg predsjednikovanja Maticom hrvatskom,  Matica je djelovala u grabeži opljačkane židovske imovine na čitavom prostoru NDH. Tražeći podatke koji pobliže osvjetljavaju ovaj fenomen, naišla sam na činjenicu da je čak 12 zagrebačkih ulica nazvano po ustaškim prvacima! Aktualna vlast Grada imperativno traži da se ovi nazivi uklone i ulice preimenuju. Bit će za pohvalu kad se vide rezultati konačnom promjenom naziva ulica, posebice ako to bude početak otklona i od ustaške ideologije koja je Hrvatsku udaljila od miroljubive perspektive!

Aktualno je ovih dana i odustajanje hrvatskih gradova od vatrometa u novogodišnjoj noći. Razlog su kućni ljubimci. Koji stradavaju od buke. U Splitu je ustanovljena udruga Beštije, koja stoji za ovakvim akcijama. No, nitko, ama baš nitko se nije dosjetio da spomene žive ljude kojima vatromet smeta: što je s novorođenim bebama, trudnicama, starima u domovima, duševnim bolesnicima, neurološkim pacijentima, onkološkim bolesnicima? Zašto zaboga,  zašto zbog njih nije davno ranije provedena ova mjera? Zašto njih nitko nikad ne spominje?

U svojem posljednjem nedovršenom romanu Omerpaša-Latas, Andrić sumira svoje umjetničko prozno iskustvo opservacijama o zemlji svojeg porijekla, Bosni i bijegu iz nje:

Kuda? Ma kuda, samo negde u svet reda i svetlosti, razumnih postupaka i jasne ljudske reči.A gde je to? Gde ima takva zemlja? Kad malo misliš i staneš da se sećaš, ti uviđaš da je nema; ne može je biti. Pa ipak, ona postoji. Stvara je život među ovim planinama…To je ona zemlja koja nije ovo. Njoj te sve vuče i ceo tvoj život se svodi na to: kako što pre do nje stići? Kako? Prosto.Treba samo krenuti, a put sam te vodi i nosi dalje “.

Zanimljivo je koliko su aktualni, i danas, preko četiri desetljeća od objavljivanja, ovi reci, posvećeni stanju u Bosni sredinom 19.stoljeća:

„Na površini buna i nasilje i strah, a ispod toga neka drevna beda, ubogo životarenje malog čoveka, i tiho, nezaustavljivo opadanje ustanova i porodica, svega što je važilo kao ugledno… Ništa se ne gradi i ne podiže, a svaka javna građevina ili je nedovršena ili je već počela da se ruši..

I ljudi su neobični, sirovi, nabusiti i često neprijatni odelom, rečima, pokretima…“

Kao da ništa ne moramo dodavati ovim opažanjima. I kao da se naš identitet, tu mislim na svakog pripadnika exjugoslavenske regije, nije bitno promijenio. On je istina dotjerivan izvana: boljim odijelom, možda i pristojnijim ophođenjem. No, nitko u Evropi, a nekmoli u našim avlijama, ne živi u svetu reda i svetlosti, razumnih postupaka i jasne ljudske reči, kako to naš nobelovac opservira. Tamo, u suvremenoj Evropi, su od silne potrebe da se sve administrira, da se podvede pod slovo zakona, da  sve prođe inspekcijske i policijske provjere, izostale i ljudska solidarnost i suosjećajnost. Pa s njima i razložnost i smisao za red. Anarhizam je pripitomljen socijalnom politikom, a posvemašnja dehumanizacija zamjenjuje čovještvo i  jasna poimanja identiteta i entiteta.

Gubeći jastvo, sepstvo, čovjek postaje samo broj ili kod, skeniran optikom konačnosti. Gubeći sebe, ostaje muzilovski rečeno, čovjek bez svojstava. Uprosječen, ravnodušan i za svoju i za tuđu muku. Prepušten nemilosti informatičkog svevremena čeka da ga i umjetna inteligencija svojim demonskim programima smijeni s mjesta glavnog istraživača svemira, prirode, suvremenosti i povijesti. Zastaje i ne osvrće se, znajući da se sve što se zbiva, zbiva protiv svake očiglednosti…

Foto: ”Prostori slobode” – Lidija Vukčević Vučurović