Nedjelja, 3 Marta, 2024
Rubrika:

Sve naše Trnoružice ili terapija snom

Kako to da u jednoj maloj zemlji, velikoj koliko i jedan kineski kvart, u kojoj boravi nepuna polovica miliona ljudi, kako u njoj već jednom ne prestane  priča o srpskoj Sparti i Ateni, o srpskom porijeklu Crnogoraca, o Nemanjićima i svetosavskom mitu? Treba li to sve uopće Crnogorcima i hrani li im te aveti duh, samopoštovanje, identitet i samosvojnost?

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Svi smo čitali bajke braće Grim. Jedna od najupečatljivijih je ona o Trnoružici koja se ubode u vreteno i zaspi stogodišnjim snom. Probudi je kraljević svojim poljupcem. Dotle,  ne samo dvor nego i sva njihova zemlja zarastu u trnovitu živicu.

Simbolički gledano, mi smo na južnoslavenskim prostorima, svi Trnoružice. Samo što naše uspavanosti traju po četiri godine ili kraće, koliko traju mandati naših vlada. I svi se iznova budimo u novom neugodnom okolišu koji nismo izabrali nego su nam ga servirali drugi: samozvani političari, biznismeni, suci, mafijaši, lobisti, europeisti, trgovci dušama. Mi se svaki puta probudimo u nekoj drugoj državi, iako ona formalno zadržava svoja vanjska obilježja: granice, ustav, zakone, zastavu, grb…

Tako i sada, mi biramo jedno a sustiže nas u stvarnosti nešto sasvim drugo. Mi biramo evropske vrtove, poštucane, uređene, od korova prevenirane, a sastaju nas mrki tipovi nezainteresirani za ljudsku prirodu. Ispunjavaju u kancelarijama, uredima, predstavništvima naše formulare našim podacima, a ne pitaju se kako je nama apatridima koji smo nestali sa svih biračkih spiskova ili smo izbrisani iz kartoteke evidencija ili stanovnika trajno nastanjenih na istoj adresi. Jer njima je dosta već i stvarnih izbjeglica, emigranata iz ratom zaraćenih područja, ekonomskih imigranata, izbjeglica s nevaljanim dokumentima, političkih prognanika, pa kako onda da se stave i načas u kožu čovjeka koji je izgubio zemlju i nije dobio novu. Nije zemlja košulja, niti je pripadnost nešto što duguješ izboru. Ili kako kaže jedna moja prijateljica, ugledna zagrebačka psihijatrica o nacionalizmu: kako da budem ponosna na nešto što me rođenjem dopalo?

Tako i donedavni Mladocrnogorci na vlasti u Crnoj Gori. Oni su svi bili listom titovski omladinci. Kad je došla jogurt revolucija bili su džemperaši a ubrzo potom  uskočili su u lister odijela i stasali u osviještene predstavnike svojeg naroda. Samo kojega, pitam se sada, s tridesetogodišnjom distancom. Neki su od njih odmah postali miloševićevske slušalice i poslušnici. Ta znate na koga mislim, ne moram imenovati. Međusobno su se počeli optuživati i razdvajati tako da na saveznu državu, sastavljenu od samo dvije jedinice, nejednako gledaju. Nekima je dobra mati, nekima zla maćeha. Mnogi je koriste, kao većina našijenaca, kao kravu muzaru. Kad nastupi kriza u kojoj inflacija raste do desetocifrenih brojeva, kukaju dramatizirajući i proklinjući vlastodršce. No, pitam se, kako bi im bilo da su doživjeli rat i poraće u Hrvatskoj, gdje je smrtno stradalo preko dvadeset tisuća Hrvata i preko  sedam tisuća Srba, oko hiljadu i dvjesto Muslimana. Broj izbjeglih i prognanih iz  Hrvatske bio je još 1993. oko 700 hiljada. Neki izvori govore o milijun zbrinutih izbjeglica u RH. Srpski izvori u Hrvatskoj govore da je Hrvatska do 2011. ostala bez 400 hiljada svojih građana srpske nacionalnosti. Kako bi im sada dobrodošli u bijeloj kugi, pita li se itko od naših proevropskih mozgova?

Dakle, ne podcjenjujući  materijalnu pa potom ni moralnu bijedu koja je embargom nanijeta SRJ i štete koja joj je pričinjena ponavljajućim bombardmanom Beograda, poštujući i strašne žrtve rata i genocida nad Muslimanima, ipak moram naglasiti: premda pobjednica Hrvatska  je najgore prošla  u zadnjem ratu na ovim prostorima. I u stradanjima ljudstva, i u bijedi koja je zadesila njene  izbjegle građane, i u dugom vidanju rana koje su zadesile sve prostore društvenog i ekonomskog života. Ne samo što se ni nakon trideset godina nije oporavila, nego što će se još dugo, bojim se vrlo dugo, nositi s traumama koje su zadesile njeno stanovništvo.

Stoga mi se ponekad čine minorne, nategnute i neosnovane tvrdnje koje pod svaku cijenu hoće u južnoslavenskom prostoru nametnuti Srbiju kao žrtvu i mučenicu koja je zakinuta u svakom pogledu za svoja prava. Koja iznova mora iskrsavati iz svojih tiranija koja joj nameću vlastiti vlastodršci. Koja trpi pad međunarodnog ugleda zbog svojih neskrivenih simpatija za Kremlj. Koja svakodnevno tone u sve veći kal mafiokracije.

Pitam se samo otkud je toliko politički srbofilnih građana uskrslo u jednoj internacionalističkoj i do 90-ih po svemu kozmopolitskoj Crnoj Gori? Jer i Crna Gora trpi demografske gubitke. Njeno je stanovništvo izloženo trajnom iseljavanju, ne  samo iz političkih već i iz ekonomskih razloga. Njeni su građani izloženi patologiji svakodnevice u kojoj se odnarođuju etnički Crnogorci u političke Srbe i svakodnevno traže i uvećavaju svoju potragu za navodno izgubljenim pravima na narodnost, historiju i njene sakralne vrijednosti, a time i teritorij. Istodobno, znaju to svi jer je vrlo, vrlo vidljivo, najviše važnih funkcija vrše oni koji se izjašnjavaju kao Srbi: i to u najnovije doba ne samo u politici već i u pravu, sudstvu, medicini,  na fakultetima, informiranju, Univerzitetu, Akademiji, bankarstvu etc.

Kako to da u jednoj maloj zemlji, velikoj koliko i jedan kineski kvart, u kojoj boravi nepuna polovica miliona ljudi, kako u njoj već jednom ne prestane  priča o srpskoj Sparti i Ateni, o srpskom porijeklu Crnogoraca, o Nemanjićima i svetosavskom mitu? Treba li to sve uopće Crnogorcima i hrani li im te aveti duh, samopoštovanje, identitet i samosvojnost?

Pitam se nevoljko, zašto su toliki Crnogorci ostali nakon studija u Beogradu i Novome Sadu, Subotici?…. Kako to da su listom svi postali Srbi? Kako to da se nitko ne upita koliko je Crnogoraca  samo među književnicima srpskog kulturnog kruga: Danilo Kiš, Borisav Pekić, Miodrag Bulatović, Matija Bećković, najistaknutiji su među mnogima koji su pišući ekavicom postali srpski pisci. Pogledajte njihove opuse, njihove teme i opsesije, njihove literarne fantazije, njihova posezanja za dokumentarnim i magičnim, nije li jasno da su im korijeni i izvori u Crnoj Gori? I da većinu svojih književnih realizacija ostvaruju upravo zahvaljujući, dopustite, svom crnogorskom geniju? Uzmete li samo Bećkoviću- megasrbinu- njegov crnogorski jezik i teme književnog kazivanja, uzeli ste mu sve, i  u čemu je tada njegov habitus?! I sve tako slijedom i redom…

I kad već postoji u našem vremenu fenomen influencera-rekli bi romanisti među nama, pa to su sve neki gripavi ljudi- što ne influiraju, što ne utječu svojim crnogorstvom na suvremeni svijet? Makar u nošnji, makar u modi, makar u pojavnome?

I  sad smo tu na tragu jedne velike priče koju svojim djelom inicira i ostvaruje jedan od najvećih umjetnika našeg vremena, Dimitrije Popović, koji je nedavno u zagrebačkoj „Džamiji“, Meštrovićevu paviljonu, postavio svoju izložbu o modi: Mit mode.  Povezujući klasično i moderno, on svaki puta iznova svojim djelom  oblikuje pohvalu ženi i tjelesnosti. Simbolički, udahnjuje život modi,  koja ja kao i život konačna. Otima ih od prolaznosti, od jednokratnosti, podarujući im umjetnošću privid beskonačnosti, iluziju savršenosti. Nije li to i u duhu drevne, otmjene i elegantne u svojem estetskom minimalizmu, crnogorske žene?

FOTO – Dimitrije Popović: Mit mode

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
dragan
12.02.2024-10:55 10:55

Svaka Vam cast. Respekt.

Ante
12.02.2024-18:21 18:21

Da zanimljivo / indikativno je to da su hrvatski Crnogorci u ZG ostali Crnogorci – Popović, Bulajić, pok.Brković i dr. a srbijanski su se Crnogorci posrbili!! Eto draga / poštovana Lidija krasne / izazovne teme za Vas!

dpero
12.02.2024-19:09 19:09
Reply to  Ante

Kralj Niklola je govorio,parafraziram, svakog Crnogrca kojegda posaljem u Zagreb ,vratai se kao Crnogorac a kojeg posaljem u Beograd ,vrati se kao srbijanac!!