Udesno ravnajs!

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Izborna je godina za dobar dio Starog kontinenta. Već su na vlasti u mnogim zemljama desničarske stranke, koje su formirale vlade i shodno tome svoje populističke politike. Dominantan je u njima otpor prema svakoj liberalnijoj politici, posebno prema ženama i slabijima. Tu se ističe i Hrvatska, gdje svake prve subote u mjesecu klerikalno orijentirani muškarci kleče na glavnom zagrebačkom trgu, protestirajući protiv abortusa. A sve pod maskom zaštite obitelji. Tu je i otpor prema podršci Ukrajini, u srednjoevropskim zemljama bojkot uvoza ukrajinskog žita, potom krajnji nacionalizam i šovinizam,  odioznost prema imigrantima, posebno onima obojene kože, zazivanje duhova prošlosti te snažno naglašeni klerikalizam. U nekim je zemljama krajnja desnica ušla u parlament, premda je to bilo nezamislivo u jednoj Švedskoj. Sada ti njihovi tzv. Švedski demokrati okupiraju 10 posto biračkoga tijela. Najjači im je argument borba protiv islama, koji kako kažu, nema nikakve dodirne točke sa švedskom tradicijom, kulturom i poviješću. Pa u kojoj zemlji emigranti to imaju, no ako tražite rasističke argumente lako ćete ih naći. Imate ih u Danskoj i u Nizozemskoj, tradicionalno liberalnim zemljama i multikulturno orijentiranim društvima. Dio su vlasti ili su na vlasti u ovim zemljama. Štoviše, radikalna desnica pobjedom je već osvojila vlast u Nizozemskoj.

No što se desilo s Italijom, u kojoj vlada godinama desničarska, usudila bih se reći i profašistička Lega Nord? Ona je i separatistički nastrojena i sve čini da dobije autonomiju koja bi omogućila ukidanje pomoći siromašnijem jugu Italije. Premijerka Italije Đorđa Meloni, ističe  svoju profašističku orijentaciju kao legitimnu. Na tragediji istarskih fojbi ona je nedavno ponovo učvršćivala  svoju političku prednost i time ne samo među starijom populacijom već da apsurd bude potpun, i među onima koji su se rodili pola stoljeća i više nakon 1943. i pada fašizma i talijanskog kraha u II. svjetskom ratu. I to sada nakon više od sto godina nakon Rapalskog ugovora kojim je nečasno Italiji predana Istra, Rijeka i dobar dio otoka i dalmatinskih gradova. Unuka diktatora i inspiratora fašizma Musolinija, Rakele Musolini i njena stranka Braća Italije osvojila je najveći broj glasova za gradsko vijeće Rima.

Belgija već provodi zabranu nošenja burki u javnosti, a u Austriji je ekstremna desnica treća po snazi u parlamentu.

Mađarski je slučaj poseban: u orbanovskoj politici nema otvorenog rasizma, ali naglašen je desni populizam. Orban je o jadu zabavio cijelu EU svojim nepristajanjem podrške Ukrajini. Na kraju je pristao, podmazan dobrom svotom iz europskih fondova. Pored vladajućeg Fideza, postoji još desniji pokret, ekstreman i antisemitski nastrojen, stranke Jobik, koja predlaže izoliranje Roma u logore.

Francuska, godinama ogledalo europske demokracije i tolerancije, uz Nacionalni front Marine Le Pen, etablirala je desničarenje kao političku praksu. Emanuel Makron,  najmlađi francuski predsjednik sve je prije nego ljevičar. On zastupa liberale, što mu stoji u nazivu stranke. Ipak, neprekidni prosvjedi pune ulice i ceste ove zemlje. Ne simpatizira s prosvjednicima koji podržavaju Palestinu.

Tako i u Švicarskoj, Poljskoj, Slovačkoj.

Jedina zemlja koja drži do svojega političkog digniteta u Europi je Njemačka. Na vlasti su socijaldemokrati. Njeni vladajući ne zastupaju nikakve rasističke segregacije, ne propagiraju ratnu politiku, distanciraju se od izraelskog rata, i strahuju od porasta antisemitizma. Jedina je imala masovne prosvjede protiv vlastite desnice i povijesnog zaborava. Ipak, ostala je predvodnica politike naoružavanja Ukrajine.

I naravno, gdje će drugdje nego na Balkanskom potkontinetu, ako ga smatrate dijelom Evrope. A morate ga smatrati jer je geostrateški i politički, mjesto susreta Istoka i Zapada, mjesto mnogih kultura i tradicija, i mjesto uzburkane povijesti. Od Grčke do Slovenije, i od Hrvatske do Panonije i Crnoga mora.

U Sloveniji je na vlasti energetičar Robert Golob koji je  mijenjao stranke kako mu je odgovaralo, sve da dospije na mjesto premijera, što mu je i uspjelo prije dvije godine. Tamo je godinama vladao eksplicitni desničar Janez Janša, koji je svojim nacionalizmom stajao uz bok političkim suvremenicima u regiji.

U Hrvatskoj je politički  naizgled neuništivi HDZ, no predstojeći izbori će pokazati koliko je snažan. Zadnja događanja oko izbora državnog odvjetnika, koketerija članova stranke s mafijom, nedistanciranje od klerofašističkih murala po Dalmaciji, nesposobnost da se distancira od  aktualne izraelske rasističke politike u ratu s Palestinom, te nespremnost da rješava probleme na županijskoj i gradskoj razini, ovu stranku oslabljuju u procjenama birača.

U Srbiji je na vlasti čovjek koji svojim ponašanjem i javnim govorom svakodnevno podsjeća na svoje narušeno duševno zdravlje. Ne znam što je s građanima Srbije, i kako su ga toliko puta birali, no bojim se da su i nedavni izbori bili kupovina birača, doslovna i simbolička. On vodi Srbiju u sve očigledniju propast, ka bezdanoj Stradiji R. Domanovića.  Ne znam ni koliko u tome imaju udjela evropske politike koje se kroje u Briselu i Strazburu, no bojim se da idu putem gesla: Što gore, to bolje.

I tako dalje istim slijedom u Bosni i Hercegovini i u Dodikovoj državnoj patvorini. Sve sami desničari, koji  jednom koketiraju s islamskim fundamentalistima drugi puta s pročetničkim neonacistima.

Makedonija se naizgled lišila radikalističkog VMRO-a, i došla  je na vlast stranka  SDSM, makedonski socijaldemokrati. Vlada je ipak pala, socijaldemokrat Dimitar Kolačevski je podnio ostavku, izbori su ove godine. Da su imali većinu mogli su lijevo orijentirani SDSM vladati. Sada je predsjednik parlamenta preuzeo funkciju premijera, Albanac Talat Džaferi.

Micotakisova Nova demokracija osvojila je prošle godine većinu na grčkim izborima, ali nije bila priješla izborni prag za formiranje vlade. Srećom, Grci imaju i lijevu stranku Sirizu koja je dobila 20 posto glasova. Njihov vođa vatreni ljevičar Cipras rezultat smatra katastrofom.

I tu je najmanja zemlja na Balkanu, Crna Gora, koja je sve do kraja avgusta 2020. imala na vlasti partiju koja je u svom imenu čuvala naziv socijalizma: Demokratsku partiju socijalista. Oni su posvojili partiju Saveza komunista Crne Gore, njeno članstvo i imovinu i s neravnopravnog starta vladali tri decenije. Umjesto da iskoriste prijedlog Badinterove komisije i proglase samostalnost, oni su ostali u zagrljaju Miloševića koji ih je i promovirao u vladaoce. Njihova vladavina nije bila uvijek transparentna: nejasnoće u sudstvu, promašaji u ekonomiji, nerješavanje nezaposlenosti, visok udio siromašnih, korupcija i nepotizam, bili su podloga na kojoj su dobili izbore radikalni klerikalni desničari u Crnoj Gori. Oni su na mržnji i nesnošljivosti prema svemu socijalističkom, prema pripadnicima drugih vjeroispovijesti, na primitivnim kolonama najprije automobilima pa potom i ljudi, u tzv. crkvenim litijima na ulicama, zavladali populizmom i demagogijom, kojoj nema ravna ni u staljinističkoj retorici. Najednom su u figuri drugog redom nakon promjera premijera Dritanu Abazoviću, našli političara koji će proskribirati, smijeniti ili  politički eliminirati  dvjestotinjak do tada istaknutih dužnosnika.

Pokušavam sebi objasniti odakle tolika poplava desničarstva i s tim povezanog klerikalizma u jednoj temeljno liberalnoj i sekularnoj Europi? Gdje su im izvori i uzroci? Je li to stoga što u Europskoj uniji od samog ujedinjenja nema pravog političkog vodstva? Koje bi zaustavilo rastući militarizam u Evropi. Ili, kako kaže hrvatski kolumnist Branimir Profuk: Prodati što više oružja onima koji ratuju, zar je to stvarno vrhunac inteligencije i genijalnosti ljudske vrste? Apsurd „rata za  mir“ opet hara Europom.

Je li nesposobnost briselske administracije da se sučeli s gorućim pitanjima ekonomije i ratne politike, opasnost za opstanak europskih naroda i kultura?

Zato postavljam jednostavno pitanje: može li i smije li  Europa, tako rastočena i politički degradirana, doživjeti slom kakav je već doživjela tridesetih godina prošloga vijeka?