Za aktuelno.me
Piše: Lidija Vukčević Vučurović
Ovih se dana ispunilo 100 dana od instalacije nove vlade u Crnoj Gori. I dok jedni vjeruju – kao Rene Trokaz , specijalni izaslanik Francuske za Zapadni Balkan – u njenu sposobnost da uvede Crnu Goru u EU, mnogi se nezavisni promatrači ali i njeni građani, pitaju koliko su realistična obećanja prvog ministra Spajića da će svi građani imati dostojan standard. Već je i nešto učinio na tom polju, umirovljenici su s januarskom mirovinom dobili svi minimalni iznos od 450 eura. Koliko je to politički pametan potez i koliko će biti dugoročna takva politika, pitaju se svi oni koji su radili 40 godina i dobili 451 euro i koji su izjednačeni s onima koji su radili 15 ili 20 godina i dvostruko manje uplaćivali u mirovinski fond i dobili isti iznos. S druge strane, nije ni regiji pravo: jedna Hrvatska koja je bila ekonomski neusporedivo jača od Crne Gore, osigurava tolike prosječne mirovine, za ljude s visokom ili najvišom spremom. Spajić javno obećava kako će odstupiti ako unutar mandata od godine dana ne povisi prosječne plaće na tisuću eura. Način na koji to saopćava stoji između cinizma i prosidbe. On kao premijer, prvi čovjek vladajućih, ponaša se kao ishitreni prosac bez imovine, gdje mu je Crna Gora prćija a politika mlada. Jasno je svima da tim populističkim metodama on kupuje glasove unaprijed i traži općenarodnu podršku za svoju vladavinu. Naveliko se priča od strane novovladajućih o deblokadi pregovora za Uniju, o fiskalnoj stabilnosti, o usvajanju budžeta, o kapitalnim investicijama, etc. Najprije da vidimo oko ulaska u klub Europejaca: je li ijedno poglavlje zatvoreno? Nije. Jesu li ista otvorena poglavlja ostala otvorenima? Jesu. Kako je usvojeni budžet za pola milijarde veći nego prethodni, sada 3,47 milijarde, od kojih je petina uzeta na kredit i otkud sredstva da se namakne u državnu kasu toliko novaca kojima će se podmiriti povećanje penzija i plaća? Ukupna zaduženja nove vlade iznose do sada 159 miliona eura.
Dalje, kapitalne investicije: je li završena i jedna planirana izgradnja, jednog jedinog takvog objekta? Ijedne veće tvornice, ijednog aerodroma, ijednog broda, ijednog većeg poljoprivrednog dobra, ijednog novog dijela grada ili ijedne rekonstrukcije starih primorskih gradova? Samo se spominje nastavak gradnje autoputa od Mateševa do Andrijevice, koji će koštati 90 miliona eura. Dug države ostaje na 63 posto bruto društvenog proizvoda.
Vlada je vršila pritisak na prosvjetare zbog štrajka time što je Ministarstvo prosvjete tužilo prosvjetni sindikat. Ipak je nedavno postignut sporazum. Objava plaća na nekim fakultetima od 5 ili 6 tisuća eura ne može ostaviti ravnodušnima one koji za isti posao na zagrebačkom sveučilištu dobivaju četiri puta manje. Toliko o smislu za ekonomiju i politiku nove vlade. Dodajmo i to da nije bila sposobna planirati pa ni usvojiti svoj godišnji program rada. Sve to je degradira u očima domaće i regionalne javnosti.
Prethodnu je sedmicu obilježila smrt jednog od najpoznatijih ruskih opozicionara, Alekseja Navaljnoga. Ako je ubijen, kako sugeriraju europski i američki zvaničnici, njegovom smrću je simbolički znatno oslabio pokušaj kritičkog promišljanja i djelovanja. Odnosom prema toj informaciji, smrti Navaljnoga, kao da se detektira i politička legitimacija onoga tko je reflektira. Poznato je da je Navaljni bio protivnik Putina i sadašnje Rusije. No, ako je samorazumljivo da prihvaćamo informacije koje nisu provjerene, zašto se automatski svrstavamo uz pobornike protivnika Putina i Rusije? Ako pažljivije pogledate informacije dostupne na internetu, naići ćete na podatke o Navaljnijevim nesimpatijama za muslimane, Gruzijce, na podatke o tome kako je marširao s neonacistima, kako je bio zdušni protivnik socijalizma. A je li istina da je nagla smrt suspektna, jeste. I premda se bio liječio u Njemačkoj, on sam je odlučio vratiti se u Rusiju, no s kakvom namjerom? Ipak tu nešto ne štima. S jedne strane averzija prema putinizmu, a s druge žudnja za Mat’ Rusijom, iz uglađene i umivene Europe…Nimalo nije bezazlena činjenica koja se u obliku jednog videozapisa pojavila na društvenim mrežama, gdje se Navaljni navodno dogovara s jednim od obavještajaca MI6 kako bi trebao 10 do 20 milijuna eura za podizanje ružičaste revolucije u Rusiji. Sve ovo uzimamo s rezervom, jer informacije koje stižu proturječne su i neprovjerljive.
S tim je u vezi i nedavno oživljavanje slučaja Žilijena Asanža, koji je već pomalo bio počeo tonuti u zaborav. Ovaj višestruko angažirani publicist i urednik, ujedno je programer i izdavač. Stvorio je tzv. platformu Vikiliks koja je objavljivala tajne, strogo povjerljive američke vojne, diplomatske i političke dokumente koje su joj dostavljali anonimni zviždači. Time je stekla ne samo popularnost među zapadnim ameroskepticima, već i pristojno bogatstvo. Informacije su se nagomilale do nevjerojatnih 700 tisuća dokumenata, a neke su navodno ugrozile živote obavještajaca apostrofiranih u njima. Asanž se smatra herojem protivljenja establišmentu.
Regionalni portali osvanuli su s viješću o Dodikovom susretu s Putinom u Bjelorusiji. Međusobno ohrabrivanje i komplimentiranje, izjave o povjerenju i podršci brinu svakoga tko političke vijesti čita između redaka. Putin je Dodiku dodijelio orden Aleksandra Nevskog, drugo najveće odlikovanje u Rusiji. I da nije Rusija u ratu s Ukrajinom već gotovo dvije godine, bilo bi neobično toliko srdačnosti između jedne male, nepriznate i samovoljno oblikovane državnosti i velike, moćne Rusije.
U Hrvatskoj se osim afera s državnim odvjetnikom, smjenjuju dnevna neukusna optuživanja predsjednika i premijera, u sve primitivnijim objavama u medijima, svoj javnosti na ogled. Obojica su ispali iz istog ureda MVP, obojica su bili briselski junoše. Zanima li više to ikoga od nas? I hoćemo li ponovo obojici pokloniti svoje povjerenje, po ne znam koji puta zaredom?
Sabor vodi maratonske sjednice s nadmetanjem zastupnika u međusobnim optužbama. Jezik tih izlaganja neukusna je retorika. Zasad ne uspijeva inicijativa opozicije da se raspusti Sabor.
Sve nam to izgleda u duhu krležinske „balkanske krčme“, kao nastavak povijesnih zabluda i iluzija. Manji su narodi i njihovi lideri – klaunovi, samo marionete velikih naroda i njihovih lidera lakrdijaša.
Pitam se u kakvom to nebuloznom svijetu živimo? Jesmo li živi, misleći ljudi ili zombiji kojima vladaju kako hoće sluge loših gospodara, ili još gore, sluginih sluga sluge? Pali smo nisko, kao nikad do sada.
Ili kako kaže crnogorski prvi ministar u jednom drugom kontekstu: ni milimetar manje. Dopunjavam: a što ako stignemo do mikrona?
Svaka Vam cast. Respekt.