Najbolje mjesto za život

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

U europskim „vrtovima demokracije“ sve je više korova, sve više desnice i desničarenja. Sve je veći broj euroskeptika, sve više ljudi koji plediraju za angažman mladih u politici. I hrvatska europarlamentarka Dubravka Šuica, potpredsjednica Europske komisije za demokraciju i demografiju, zalaže se za pravo glasa mladih ispod 18 godina, u Hrvatskoj. Onih koji imaju 16 i 17 godina. To nije novina, ne samo među hadezeovcima, koja u izbornoj godini na sve mile načine pokušava mobilizirati mlade. Time se ne događa ništa novo: svi totalitarizmi su pokušavali pridobiti mlade, već u svojim začecima. Pogledajte pojavu fašizma ili nacizma, oko njih se spočetka javljaju i omladinske organizacije i glasila, i manipuliranje omladinom. Tu je i sovjetski komunizam koji je možda najviše pokrenuo mlade u smislu obrazovanja i zapošljavanja.

Mladi u Europi postaju zaduženi za promociju “našeg, europskog načina života“. Nije posve jasno što to znači, no vjerojatno je to jedna od kampanja koja ne promovira za, nego protiv. Sotto voce je prisutno sve neevropsko, imigrantsko, orijentalno, koje se želi ukloniti, makar u navikama i običajima, iz Europe.

Rast desnice u Europi i s njom u vezi porast euroskepticizma nešto je što se samo po sebi ne podrazumijeva, nego nešto što je svaki pažljiviji promatrač europskih politika mogao predvidjeti ili zapaziti. Nevolja je u tome što su zeleni, izrasli iz raspada ljevičarskih partija ili udruga, postali odviše dogmatični i nastupaju s ideologijama progresa koje najviše pogađaju dosadašnje klasične europske industrije: poljoprivredu, automobilizam, preradu i proizvodnju hrane…

Uza sve, zadnjih je godina virusna pandemija učinila svoje i većinu zanimanja svela na kućnu radinost. Energetska kriza mnoge je Europljane dovela na rub siromaštva. Sablasna predvečerja u kojima se štedi gradska rasvjeta pa je otežano sigurno slobodno kretanje, pretvorila je europske građane u  tjeskobne i depresivne ljude koji se plaše vlastite sjene. Naposljetku, dinamični imigrantski valovi, masovna useljenja u razvijene evropske države, posebno u Njemačku i Francusku, dovodi do ksenofobičnih i šovinističkih pokreta, koje aktualno u Njemačkoj provodi nova alternativa za Njemačku, tzv. AfD. Njemačka je dosegla broj od 16 milijuna stranaca, na ukupni broj od 82 milijuna stanovnika i postala treća zemlja redom po broju imigranata. U Francuskoj  je svaki deseti stanovnik stranog porijekla. Ne znam jesu li u ovu statistiku uključeni i oni rođeni u Francuskoj, već u drugoj generaciji. Svi su oni s francuskim državljanstvom i kako manjine ne postoje, svi su Francuzi.

Svejedno europski kontinent ne samo što demografski stari, već i tehnološki zaostaje ne samo za SAD već i za Kinom ili Japanom. Tako je najpoželjnije mjesto za život, kako ga svojim itinererima propagiraju agencije, postaje neka vrsta novog bureta baruta, kako su ne bez osnove, nazivali Balkan, ili kakvo je trajno u najnovijoj povijesti Bliski Istok.

Jugoslavija koja je rastočena i uz pomoć europskih država i politika-sjećate li se onog hita iz 90ih, Danke Dojčland – bila je u odnosu na današnju Evropu visoko organizirana država, s institucijama koje su funkcionirale na svim razinama. I njena ekonomija je sve do 90ih bila konkurentna po mnogočemu ekonomijama Istočnog bloka. Nije li Europa, koja je započela ujedinjavanje još koncem 50ih, najprije u teškoj industriji, poticala i podgrijavala rušenje Jugoslavije, da bi mogla poraditi na vlastitom ujedinjenju? I nije li rušenje SFRJ bio uvjet za ujedinjenje Europe? Jugoslavija je, a ne Europa, kako to stoji u njenom načelu, bila jedinstvena u različitostima. A Europa želi sve podvrgnuti jedinstvenom, ukalupljenom pravu, zakonodavstvu, ekonomiji, tržištu, obrazovanju, zdravstvu. Proklamirane različnosti želi zadržati samo na razini običajnosti i folklora.

Mnogi teoretičari pitaju se srlja li Europa u još jedan katastrofistički scenarij, ne samo zbog ukrajinsko-ruskog rata nego i najnovijeg nedavno pokrenutog izraelsko-palestinskog rata. Ni jedan ni drugi ne jenjavaju, niti se zapažaju ikakvi pomaci ka smirenju kriza.

Time je u nekom smislu i zasjenjena ovogodišnja 79. obljetnica sjećanja na žrtve holokausta. Je li moderni, suvremeni Izrael mislio o tome kad je tako nesmiljeno udario na Palestince i u znak odmazde u tri mjeseca rata ubio preko 25 tisuća Palestinaca? Netanjahu nije toliki mladac da ne zna čemu taj rat vodi.

Ovdje u Hrvatskoj, na djelu je još jedna sudska noveleta sa Severinom, koja je digla na noge cijelu zemlju. Na njenu stranu stala je ne samo čuvarica lika i djela S. V., sestra milosrdna Vedrana Rudan, već i vaskolika hrvatska elita i estrada. Neki su izašli i na ulice noseći transparente: Svi smo mi Severina. U Beogradu je osvanuo i mural.

Stoga ću spomenuti jednu za mene i za sudbinu serbistike i montenegristike na Zagrebačkom sveučilištu, poraznu činjenicu. 2006. godine kad su samovoljnim ukazima dekana na Učiteljskom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu ukinuti kolegiji neophodni za studiranje ovih slavističkih disciplina, pa ih nitko nije ni mogao upisati, ja sam ostala bez radnog mjesta a izveden je i eksplicitan kulturocid za ove znanstvene discipline. Tada nitko od mojih kolega iz Hrvatskog društva pisaca nije stao u moju obranu, iako ih je na to obavezivao 13.čl. Statuta Društva kojim se propisuje obaveza da se zaštiti pisac koji ostaje bez radnog mjesta. Nije nitko stao za mnom ni u Helsinškom odboru, niti ijedan službenik nevladinih organizacija. Samo je privatnom prepiskom Slobodan Šnajder sa tadašnjim šefom jednog odjela Južne slavistike na Filozofskom fakultetu upozorio na problem.

Dosad nisam nikad javno progovorila o ovome, dugih 17 godina. Izručena sam bila ulici, s doktoratom znanosti, statusom višeg predavača, dvadesetak godina rada u struci, od kojih  osam na univerzitetima u Milanu i Grenoblu,  i tada već s  nekoliko desetaka znanstvenih radova i deset beletrističkih separata. Od te 2006. do prijevremene mirovine 2015. godine formalno-pravno bila sam slobodna umjetnica s minimalnim honorarima za objavljene tekstove. Izdržavala me majka, s mirovinom srednjoškolske profesorice. Sada je moja mirovina manja nego što je bila njena. Ne moram vam više ništa reći u pohvalu najboljeg mjesta za život, kakav je po statistikama 3. redom u Hrvatskoj, gradić iz kojeg ovo pišem.

I zato se i sada s nelagodom pitam:  gdje su ti pisci, nadasve ljevičari među njima, intelektualci, umjetnici, izdavači, bili tada, i zašto su šutjeli?

Neka bude rečeno i ovo: prošle, 2023. godine Hrvatska je imala 752 tisuće ljudi koji žive na rubu siromaštva. Barem pola njih su žene. O njima ne znamo ništa. Svi oni su za nas bezlični, jer  im ne znamo ni imena ni dob. Oni  su bezglasni. Oni šute. Nitko nikad nije stao iza njih, u obranu njihova ne samo digniteta nego i opstanka. Pitam se, u kakvoj to zemlji živim, gdje provedoh vijek? I to se sve zbiva u Hrvatskoj koja je više od desetljeća u Europi? Gdje su ti europski fondovi i zakoni za suzbijanje siromaštva? Je li ih ikad Hrvatska zatražila? Kakvo je ona mjesto za život?

I zato, da ne bih citirala parafraziram svojim naslovom  naslov jednog fragmenta novele Danila Kiša: Najgore mesto za život.

Ili, kako bi rekla moja majka, stidim se u kakvoj to zemlji živim.