Zamke politike

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Politika je, unatoč svojoj navodnoj transparentnosti, nečitkog rukopisa.

Nadasve dnevna politika, koja izgleda  primamljivo, ležerno, lako, kojom se kao manekeni na pisti kreću novi junoše na vlasti u Crnoj Gori, kad iskrsne neka zamka u  tzv. objavama- koja  nije čitka… Uzmite cifru od  17 i po tisuća eura eura koju je potrošio unajmljujući avion, novi predsjednik države, Jakov Milatović. Zašto nije bio dostupan Vladin avion? Je li zaista taj zrakoplov bio na tehničkom servisu? I zašto službena posjeta Hrvatskoj nije projektirana tada kad je bilo moguće koristiti domaći avion? Zašto svoje putešestvije novi predsjednik nije poduzeo redovnim letom na redovnoj liniji Zagreb-Podgorica? Koliko bi političkih poena dobio novopečeni presidente da  je to učinio, onako kako to rade njemački ili skandinavski visoki državni dužnosnici i političari?

Sve se ovo dešava u vrijeme kad Eurostat objavljuje da je Crna Gora peta po redu siromaštva od evropskih država. Zar sama ta činjenica nije dovoljno alarmantna da pokrene val nezadovoljstva kod građana i kod promatrača kojima malo što promakne. Jer nedomaćinsko trošenje novaca, bahatost u korištenju državnog novca iz državnog budžeta koji pune crnogorski građani, mora izazvati i bijes i nepovjerenje, ali i osjećaj da su ponovno izigrani od onih kojima su na izborima poklonili povjerenje makar i s neznatno većom natpolovičnom cifrom.

A tek nedavni put do SAD i Njujorka, na godišnju Skupštinu OUN,  kad su dvije delegacije Crne Gore otputovale, sa dvadesetak članova, usprkos činjenici da država Crna Gora ima stalne predstavnike u toj svjetskoj organizaciji ? Koliko tisuća eura  stoji, koliko je skupo ovo u osnovi turističko putovanje? Hoće li crnogorski građani ikad dobiti jasan i točan odgovor o ovim troškovima, posebno o političkim efektima ovakvih putovanja?

Meni, koja stvari promatram iz pozicije, dopustite, nepristrana promatrača, ovakav se  način čini eksplicitno negatorski najprije prema vlastitim biračima a potom i prema svim građanima Crne Gore.

Privilegija koju mi pruža moja stanovita izmještenost -i iz rodne Hrvatske i iz otačke Crne Gore- daje mi privid objektivnijeg, suzdržanijeg, hladnijeg promatrača, od onih koji stvari promatraju iz vlastita dvorišta. Biti nigdje, u virtualnom svijetu kontradiktornih informacija i po strani  od drastičnih događaja, u stvari biti nestvarni svjedok  zbivanja, sudbina je koju dijelim s mnogim suvremenicima: od nomada-egzilanata, do novih hipija koji lunjaju svijetom u potrazi za Novim Indijama. Tako se jednom stvoren rez-neovisan o našoj volji- sve više pretvara u neispunjivu pukotinu. Desilo se da u Crnoj Gori, zemlji mojih otaca, nisam boravila skoro dva i po desetljeća- od početka devedesetih do polovine drugog desetljeća nove epohe, što zbog rata što zbog obiteljskih jada. Stoga je moja slika izoštrenija, moj pogled stroži. Rat u Hrvatskoj stvorio je u meni osjećaj depayesementa, neke vrste obezdomljenosti. U međuvremenu stasale su  čitave generacije s kojima ne dijelim ni dvojbe, ni zablude, i ponajmanje uvjerenja. No, viđi vraga, to isto se desilo i u Crnoj Gori: iščezla je roditeljska generacija, pogubio se moj naraštaj, a mladi ljudi, svuda jednaki surferi ili šminkeri, ničim ne nadahnjuju. Pri tom im je znanje, pismenost i pogotovo  odgoj i obrazovanje, ispod osobina solidnog crnogorskog gimnazijalca  prethodnih generacija i moje.

Crnogorska je mladež, to je svima više nego jasno, postala desničarska, čak i ako dolazi iz partizanskih familija. Ona je na vlasti i  najčešće potire svoje nasljeđe, koje bi svugdje drugdje u civiliziranom svijetu bilo shvaćano kao etički imperativ koji valja slijediti. Nisu li dvoje aktualnih  političara – ne spominjem im imena jer će ih svi prepoznati-u četničkom pokretu i šajkačama pronašli svoje idole, unatoč tome što su im djedovi bili prvoborci i osloboditelji koji su prvi ujahali u oslobođeni Nikšić? A tko se danas normalan u Evropi može i smije odreći antifašističke tradicije i orijentacije?

Tu mi sada pada na pamet jedan povijesni paradoks: nije li u plemenskoj Crnoj Gori 18. vijeka pojava nikad objašnjenog, tajnovitog Šćepana Malog – u vrijeme kad je Evropa dozrijevala za građanske revolucije, holandsku, englesku i francusku- nije li pojava ovog vladara-čudaka, nikad znanstveno objašnjenog izvanjca  Šćepana Malog, koji je divljim crnogorskim plemenima sedamdesetih godina 18.vijeka pokušao nametnuti  moralni kodeks i etička  načela drakonskom stegom u nekom smislu indikativna za crnogorsku povijest i tradiciju . On je stvorio uvjete za utemeljenje centralne vlasti, formirao prvi stalni sud, gardu, započeo izgradnju puteva. Nije li on ustvari preteča osnivanja crnogorske države i modernih institucija koje će uslijediti s vladavinom Petrovića? I nije li on bio moderniji od suvremenih, tristo godina mlađih novih vladara crnogorskih? On, stranac i izvanjac? Od onih koji su rođeni, stasali i obrazovali se u Crnoj Gori u vrijeme kasnog socijalizma? Koji sada  temeljno i negiraju i preziru svoje  crnogorsko porijeklo i  koji ne uspijevaju održati institucionalnost crnogorske politike, trodjelnu podjelu vlasti: zakodavnu, izvršnu i sudsku. Oni svojim lošim politikama, punima zamki, odobravaju  i podupiru u jednoj tradicionalno slobodarskoj Crnoj Gori srbofiliju i praksu vjerske politike jedne strane crkve, SPC. Oni, najprije zahvaljujući svome neznanju, ruše višestoljetni razvoj crnogorstva, njegovu slobodarsku i kozmopolitsku tradiciju, obezvređujući sve što je socijalizam stvorio na ovim prostorima. Time se oslanjaju na desničarske pokrete u Evropi, koji se ne stišavaju, i koji žele reinstalirati nazadnjaštvo klerikalnih republika. Bojim se da u crnogorskom slučaju ne prevagne neka apstraktna deklarativna  demokracija a u svojoj osnovi fundamentalistička ortodoksna tvorevina, demonkratija na djelu.

Tragično je što se ovi novi vladajući junoše oslanjaju sve više na vučićevsku psihotičnu figuru i politiku. Time javno priznaju svoju nemoć i svoje nepoznavanje vladavine ali i duboko preziranje Crnogoraca i crnogorstva.

Dotle mi,  građani s izbornim pravom, živimo svoje tihe sudbine, bez buke i bijesa, daleke od larme dnevne politike koja nam svakodnevno podmeće zamke. Ili kako bi rekla Fransoaz Sagan mi smo samo lirske životinje. Dopunjujem je aristotelovski: mi smo i političke životinje, koje traže spasa u crkvama bez vjere, u institucijama bez zakona, u ekonomijama bez proizvodnje, u ideologijama bez smisla.

Tako obezvjereni, obezakonjeni, osiromašeni, obesmišljeni, mi  snivamo da  svane neki novi dan, da duhne neki novi vjetar, da počne neka nova epoha. Koja će vratiti izvorni smisao čovjeka i čovještva: ljudsko djelovanje u vremenu.

A nebo nad Crnom Gorom jednako plavi svojom ljepotom. Ne znam je li ljepše nad nahijama, nad Bokeljskim zaljevom ili nad Skadarskim jezerom. S večeri se objavljuje kao modri sač posut žeravicom zvijezda. Ono trpi čovjeka i njegovu trpku sudbinu neznabošca i neznalice. Tek možda Mlađah, mladi Mjesec, obasjan tankom vrpcom Sunca sluti kolika je patnja čovjeka, vječnog izgnanika zemaljskog.