Ni boga ni gospodara

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Kaže Crnjanski, u svom kratkom ranom, sjajnom romanu Dnevnik o Čarnojeviću, 1921.: Mi smo bez boga i bez gospodara. Misli pritom na novu generaciju, stasalu u sjeni ili na frontama Prvog svjetskog rata. On sam bio je kao austrijski vojnik mobiliziran najprije na galicijskom pa na talijanskom frontu, na Soči, gdje je i nastala zamisao o ovom lirskom romanu, romanesknom prvijencu. Nastavit će Crnjanski svoje lirsko-epske narative u dvjema knjigama romana Seobe, iz 1929. i 1962. u kojima opisuje svu apsurdnu i tragičnu povijest seobe Srbalja.

Crnjanski to kazuje i kao mladi intelektualac, sklon anarhizmu, kao sumatraist i ekspresionist. U nekom smislu on je blizak i grupi mladaca  okupljenoj oko Mlade Bosne. Istina, on se tih duhovnih nagnuća neće nikad osloboditi, ni za vrijeme svoje diplomatske karijere, ni kasnije, u svom dugogodišnjem londonskom dobrovoljnom egzilu. Kojeg će ga  lišiti najprije književnik  Marko Ristić, najzaslužniji za kasni, 1977. g. umjetnikov povratak u zemlju.

No jedna mi stvar nikako nije jasna, unatoč  mom dugom i detaljnom proučavanju Crnjanskoga. Kako on, koji je posvetio svoje romane i poeme Srbiji i Beogradu svojim poemama Serbia i Lament nad Beogradom, Stražilovo, kako on nikad nije, unatoč tome što je  30ih god. uređivao desničarske Ideje, kako nikad nije postao zastavom, stijegom srpskog nacionalizma? Da li stoga što je njegov odnos prema Srbiji bio neka vrst intimne lirske drame, ili zato što nije bio dovoljno radikalan? Ili nije mogao  biti po ukusu  čitalaca opijenih idejama romana Nož , Vreme smrti ili Deobe? Ipak, kako nije iskoristio nijedan ideolog svesrpskog sveta,  rane Crnjanskove ideje sumatraizma,  futurizma i ekspresionizma, kojima veliča dinamizam, apolonijski princip i nakraju rat?  Znaju li uopće Srbi, koga imaju u temeljima svoje  moderne i suvremene književnosti? Ili, kolika je zbiljska umjetnička snaga Crnjanskova umijeća riječi, i u poeziji i u prozi?

Etimologija riječi Srb i Srbin, mnogi povezuju sa servom i sclavusom,  slugom ili robom. Bojim se da ova prije popularna nego znanstvena etimologija dira u bit srpstva. Njihov slobodarski duh poznat iz ustanaka protiv Turaka, sveden kasnije pod jugoslavenski integralizam u kojem su  sedam desetljeća navikli da vode glavnu riječ u svim pitanjima društvenog i državnog života-pokazujući time da dobar sluga nikad nije i dobar gospodar- kao da je posve iščezao u vremenima od 90ih prošlog stoljeća do danas. Imaju li Srbi pravo da i dalje sanjaju svoju fatamorganu zvanu Velika Srbija? Što vide u svome voždu, kojem je najbolji književni analogon  lik iz pripovijetke Vođa Radoja  Domanovića. Što vodi svoj narod,  a  zaluđeni  puk ne vidi da je vođa slijep. Zar Vučićeva politika nije ne samo kratkovidna nego i slijepa? Zar ne vidi tzv. obični srpski građanin da je prevaren u svakom pogledu u njegovoj vladavini? Ekonomski, socijalno, radno, zdravstveno, pravno, zakonski? Zar ti ljudi koji ga biraju nemaju drugoga izbora? Ma zar su tako potkupljivi ili prestrašeni da se boje odmazde na radnim mjestima ili visinama penzije? Ni boga ni gospodara.

Ima nešto što je nespojivo sa zdravom pameti. U Crnoj Gori su se organizirali izbori za srpski parlament u Novome, Podgorici, Beranama i ne biste vjerovali, u valjda najstarijoj, drevnoj katoličkoj općini, u Sutomoru, negdašnjem Spiču. Kako se dopustilo da se izvan konzularnih prostora na crnogorskom teritoriju glasa za izbore u jednoj drugoj, konačno, stranoj državi? Čime se to i kojim državnim, ustavnim ili posebnim pravom uređuju prava dvovalentnih građana, onih sa dva državljanstva?  I kako je to pravno valjano? Ni boga ni gospodara.

Nisu li predsjednik crnogorske Vlade i predsjednik crnogorske Skupštine eklatantni primjeri takvih, rečeno ironično, miloduha? Koji, kao umiljati jaganjci, dvije majke sišu? Nisu li se svakom iole razumnom crnogorskom građaninu smučile fotografije postizbornog slavlja na kojima uz trpezu – bez parizera !- sjede Vučiću na  dohvat zagrljaja Mandić i Dodik? Što radi Mandić kao šef parlamenta na srpskim izborima? Koja je njegova misija tamo? Sigurno nije ona o brizi za očuvanje crnogorskog identiteta i samobitnosti. To je ono što poražava jer je jasan signal da je Crna Gora samo protektorat Srbije. Ili će to uskoro postati nakon završenog popisa stanovništva. Bude li i dalje jedna trećina stanovnika Crne Gore smatrala sebe političkim Srbima, samo je par koraka do neke nakaradne ideološke konstrukcije kojom će se dokazati da su drevni Crnogorci samo jedno srpsko pleme. Da nisu ni Romani, ni Kelti, ni Iliri, ni Južni Slaveni, nego svi listom Srbi. Tko će onda toj manjini-većini zabraniti da se nekim referendumom izjasni za priključenje Velikom bratu, Serbiji. To će ličiti na austrijski referendum uoči II. svjetskog rata. Kad je anšlusom pripojena mala Hitlerova domovina Velikom rajhu, Njemačkoj. I neka ne bude rečeno uzalud, bit će to posljedica višedecenijskog specijalnog rata koji Srbija provodi u Crnoj Gori; najprije preko akademija, SANU i CANU, pa potom kroz nastavne programe i udžbenike, zatim kroz SPC i njene jurišnike koji svaki za sebe zaslužuje mjesto u nekom atlasu psihopatologije, potom kroz državne institucije gdje neprekidno, a posebno zadnjih dvadesetak godina, provodi svoju politiku posrbljavanja. Najeklatantniji je primjer tzv. Šubara, gradonačelnik Nikšića. Koji je rođen poslije ratova na ovim prostorima, ali itekako sudjeluje na četničkim dernecima. Usto, još je razorniji primjer državna potpora od 900.000 eura za izgradnju i formiranje nove pravoslavne gimnazije u Podgorici. U jednoj sekularnoj državi gdje je crkva Ustavom odvojena od države? Što može pravoslavna ili bilo koja druga vjerska škola ponuditi učenicima više nego realna, opća, klasična ili filološka gimnazija? Što više a da to nije oprostite na izrazu, ideološko, klerikalno smeće kojim tako beskrupulozno oblaže programe za duhovno formiranje mladeži? Ni boga ni gospodara.

Kolika je hipokrizija kazuje činjenica da je klub Demokratskoga fronta pitao zašto sredstva od 15.000 eu namijenjena LGBT građanima nisu preusmjerena na potrebe ostalih građana:  no zašto se nisu pitali čemu tolika, gotovo milionska sredstva, za klerikalizaciju mladih? I dok je u Hrvatskoj SPC pred bankrotom, u Crnoj Gori se ta ista institucija kupa u zlatu. Tko kontrolira njeno financiranje i plaća li i koliko poreze državi koja je tako darežljivo ugošćava? Koja joj je olako i nepromišljeno prepustila 90 posto svoje kulturne i spomeničke baštine? Ima li sličnog primjera igdje u svijetu? Ni boga ni gospodara.

Nažalost, demonsko lice stvarnosti svakodnevno se prikazuje u svojoj sablasnoj formi. Nisu nam dovoljni ratovi, već i zločinstva možemo takoreći live, uživo pratiti. Nedavni  mnogostruki zločin u središtu Praga, sjedištu srednjoevropske kulture i povijesti, jednom od središta evropskog judaizma, kad je pobijeno petnaestero i ranjeno tridesetak ljudi, brutalno izveden snajperom s krova Filozofskog fakulteta, koji je počinio vrstan diplomant povijesti-okrunjen nedavno nagradom za svoj diplomski rad- nedvojbeno pokazuje ne samo patološko lice počinitelja, nego i onih koji su zločin snimali ili ga poticali da im se okrene i puca u njih, njih koji su se izložili opasnosti kao svojevrsnoj drogi krajnje situacije, koji prenose live-informaciju svim drugima trošiteljima internetskog opijata. Zar smo dotle dogurali? Da se hranimo krvlju žrtava koja još teče pred našim očima? Zar smo toliko ogrezli? Zar nitko ne zna reći tim zlotvorima dosta? Nekom većom kaznom, zatvora ili  velikom globom zbog javnog bilježenja kamerom? Ni boga ni gospodara.

I nakraju, svjedočili smo ovih dana, u kontekstu priče o izazivanju delikventskih ponašanja, snimanju videa koji će poslije kružiti mrežama,  o zastrašujućem ponašanju srednjoškolaca i njihova profesora, u jednoj od srednjih škola, u mojem rodnom gradu, Zagrebu. Riječ je o nastavniku u 61. godini i vjerojatno s mnogo godina staža u nastavi. Čovjek je bio i hrvatski branitelj, ali, kako su moji  đaci govorili, trofazan. Značilo bi to, pravoslavne vjere. Učenici su ga dugo ponižavali nazivajući ga četnikom i vrijeđajući ga. Nedavno je izgubio četiri bliža člana obitelji. To nije bilo dovoljno za empatiju nego su ga vlastiti učenici šikanirali.  Ništa mu nije pomagalo: omalovažavanje je bilo dugo, reakcije kolega ili ravnatelja slabe ili nikakve, i profesor je znao posegnuti za čašicom. Ako je i dolazio na nastavu u takvom stanju trebala mu je najprije pomoć stručnjaka, pa bolovanje, pa liječenje. Sve je to izostalo. Čovjek se s mukom nosio s ružnim, prljavim igrama mladića pred punoljetstvom. Na videu koji kruži Internetom vidi se da ga mladići insceniraju incident: samovoljno izazivaju, pa kad profesor reagira vraćajući udarce, slavodobitno mašu pred kamerama.

Dugo sam godina i sama bila srednjoškolska profesorica. U, dopustite, najteža vremena: rata i poraća u Hrvatskoj. Baš na crvenoj Trešnjevci, kako zovu ovaj zagrebački kvart gdje je stradao i ovaj kolega. Nisam imala sukobe s učenicima: mnogi su nam zadavali jade, posebno prognanici i izbjeglice. Nismo bili pripremljeni za borbu s njihovim frustracijama. Neki od njih su završili tragično, od droge ili u saobraćajkama. Osim redovite nastave jezika i književnosti vodila sam i radionice stvaralačkog pisanja. Ne bi li  đaci i tako iskazali svoju ljudsku nesreću. Mnogi su dobili nagrade. Nisam imala nesporazuma s njima: bila sam dovoljno mlada i entuzijasta da se nosim s krizama. No, mislim se, i ja sam ili bilo tko od mojih kolega, mogla biti na mjestu nesretnoga profesora.  Zar se profesor trebao prepustiti bijesu učenika? I dopustiti da ga pretuku vlastiti đaci? Pitam se ne bez zebnje, zašto se nitko iz sindikata prosvjetnih radnika nije našao da obrani kolegu? Da ga opravda? U ime svih onih nastavnika koji rade za slabu plaću. U društvu u kojem nemaju nikakav ugled. Pa da postavi pitanje : kako to da je taj čovjek  dobio momentalni otkaz? Kamo će sada,  kad je već u predvorju mirovine? Na Zavod za zapošljavanje ili u Klub ojađenih i napuštenih? S indignacijom odbijam sve mjere kojima je kažnjen ovaj čovjek. Intimno i javno solidariziram se s njim. Odajem mu počast. Suprotstavio se mladim demonima. Imao je hrabrosti za to. Svatko na njegovu mjestu posegnuo bi za čašicom. I nije u toj zbornici bio jedini. No, valjda jedini u okruženju koji je imao časti da brani dignitet osobe, struke i čovještva. Posve sam. Bez boga i bez gospodara.

Foto: Lidija Vukčević Vučurović