MARKO VEŠOVIĆ: Bez Gordane

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Jer sve to, kad nje nema, nije što jeste – pola nije.

Radovan Zogović

ZAPISI O IVANI

1.Čitam svesku bez korica i bez prvog lista u kojoj su, za nešto više od pet godina, roditelji bilježili ponešto iz Ivaninoga djetinjstva, mnogo češće Gordana nego Marko, razumije se, što žalim danas kad mi se život prometnuo u bezdani bunar žaljenja pa mi se čini da pamtim uglavnom ono za čim se ne može ne žaliti, ako i zaludno, i baš zato što je uzaman.

2. Od sviju mojih zapisa, najdraža su mi tri. Jedan je datiran 6. marta 1986. godine, deset dana pred Ivanin prvi rođendan:

Kad je iznesem vani, gleda u neon, skroz se zanese unatrag da ga vidi na vrhu, i uvijek traži da joj neon dam. I to samo onaj ugašeni. Onaj koji gori, ne zanima je.

Ovo mi je jedan od prvih susreta sa zagonetkama duše mog djeteta. Sjećam se još jednog. Kad sam je, za državni praznik, valjda je bio 29. novembar, izveo vani, gledajući zastave na banderama Ivana je rekla: „Susi se ves“. Ulicu je pretvorila u našu garsonjeru, gdje su se stalno sušile njene pelene i robica. O tome sam u Našim danima objavio zapis, ali ga nisam sačuvao.Ili ga u svojim papirima,ima ih bukadar, nisam umio naći.

Poslije rata, kad je umro Izet Sarajlić, izveče sam napisao tekst koji sam sjutradan pročitao na komemoraciji, i još pamtim njegov stih da je pelena jedina zastava koju priznaje. Dodajem i da sam zasvagda upamtio kako su Ivanine zastave božanski mirisale i često bih znao zagnjuriti lice da se nadišem svog djeteta. Danas, zagnjurim lice jednu od Gordaninih bluza i živu udišem mrtvu dragu.

Drugi zapis je bez datuma:

Ne da mi da čitam i pišem. Uspuza mi se na krilo, sa krila se popne na pisaći sto, gdje sjedne na moje knjige, prekrsti ruke ko velika i čeka da je otjeram.

Stisnem je za oba bosa punačka stopala: “Ovo su moje šape”.“Toje sape“, ponavlja ona. Onda mi iz ruku uzme knjigu pa čita:

”Aa, piti ank, piti pank, tat. Ank, piti bungaj, piti dundaj, ank. Ang, bin, kan, pin, turaj. Ang pin duranbaj. An, pin, kin. Anj, manj, kin, duraj. Baba, banana, kina, mana. Kamb! Prindaj!”Potom, pokazuje mi knjige oko sebe i veli: ”To su moje apoteke”. Htjela je reći biblioteke.„Čitala“ je mnogo duže, a ja na papiru ovih sedam rečenica, plus dvije  uzvične od jedne riječi, zapisao u originalu.

Zapisao tren čiste sreće, zauvijek minule. I odmah dupli očaj. Jer je sve moralo minuti, i jer je nestao naš svijet, izbucan ko stare novine. Čini mi se da bi me Gordana manje boljela kad bi još imalo Jugoslavije gdje je jedino bilo moguće čudo našeg zajedničkog života. Jer šta je, mislim  se danas, ako ne čudo četiri puta zaljubiti se u istu ženu  – triput u braku – a ne zna se ko je tome krivlji: moja draga ili ja? Možda i ja od nje i ona od mene.

U nje se nije mijenjalo ništa: vazda sam bio „njen genije“. Koji je često žalio što ne može da se pogleda njenim očima i popravi vlastito mišljenje o sebi.  U rijetke petke, kad napišem nešto zaista dobro, govorio sam sebi: „Možda je Gordana u pravu? Možda jesam genije? No to se može znati jedino iza smrti“. A kad je uvrijedim, nekad sam mislio: imaš genija, sad ga trpi i rintaj za njega. Jer mehlemni i bezobzirni Marko Darinkin u mojoj koži su dugo vodili aktivnu miroljubljivu koegzistenciju. Sve do rata. A kad sam pao kurcu za uši, bilo mi je žao što ne mogu da joj stavim na dlan čitav svijet, kao jabuku.

Ali Sarajevo, danas bliskoistočnu kasabu, trebalo bi da blagosiljam,jer su u njemu rođene ne samo Gordana i  Ivana, već i ovaj Marko kakvog ne bi bilo da je živio bilo gdje drugo u Miloj nam Pokojnici. Jer ne bi sreo Gordanu, i ne bi proživio vijek kakav su mu njene oči dosudile.  Sve njeno, čak i prsti-bliznaci  na njenom lijevom stopalu, ali ponajprije oči. Koje mi je, možda, obećala neka od davnih papljanskih mjesečina kada, kao dječak, nisam umio u zbilju da se vratim. Svijet mi je vazda bio Sibir, a Gordanine oči zenonovska središnja vatra uz koju sam se skoro pola stoljeća grijao. Ostaje imi staračko cvokotanje na ciči.

Ili su to možda bile oči iz Disove pjesme “što me čudno po životu vode i gone“. Vodile su me 48 godina, a  danas me gone da živim. Ko zna koliko puta sam, otkako nje nema, strasno poželio da se ubijem, a zatim pomislio da mi Gordana to ne bi oprostila. Praštala mi je trista neoprostivih stvari, a zar bi mogla da mi oprosti uništenje njene tvorevine? Pravila me tako što je odbijala da me pravi. Mijenjalo me njeno golo prisustvo u mom životu.

Moja dobra prijateljica, moj drug iz studentskih dana – riječ sam  pozajmio  od Miloša Crnjanskog koji je u komentarima knjizi pjesma Lirika Itake napisao: „moj drug Anica Savić Rebac“ – Hrvatica i ona, od svog muža, Srbina sa Romanije, napravila je čovjeka.Tako su govorile njene jaranice. Bilo je i tu podsmijeha na njegov račun.

Nisam se stidio priznati im da bez Gordane ne bi bilo ni mene kakav sam danas. „ A kakav si bio?“, pita jedna. „Crnogorska klada“. „Teže je od romanijske napraviti čovjeka“. „Vjerujem. Svaka njoj čast. Svaka čast svim ženama koje su svoje muževe poboljšale, ne pogoršale, što se češće zna dogoditi“.  I sjetim se jednog čoeka koji se složio sa mnom da su žene bolje od muškaraca. „Jašta su. Žene nemaju žene i nema ko da ih kvari“.

I treći zapis je bez datuma: Obuci gaće. Neću. Mokre su. Nisu mokre! Ona uzme iz lavora vode i prospe je na njih. Sad su mokre, veli.

Pljunuta mati, mislim se, i milo mi. Još od pedlja bila je tvrdoglava kao Gordana. I obuzme me čežnja, ko zna koji put otkad je nema, za manama Ivanine majke. Jer su je činile stvarnijom. Ostalo mi je živjeti sa sjenkom. Ali sve što sam doživio s njom sad vidim kao sreću. I jeste bilo sreća, ali to nisam znao kad je trebalo. Mada ultima se broji, kažu u Crnoj Gori. Čak i kad sam, ljut zbog njene nepopustljivosti, rekao: „Trebalo je da se oženim Muslimankom. Njih njina kultura uči da budu prema mušku meke“. „Meke ko vata?“ Voljela je da pitanjima odgovara.

To nisam rekao onako napamet: od Azre Kovačević, Gordanine vjenčane kume, čuli smo mnogo šta o Muslimankama. „A, draga!“, ponavljale su njene rodice i kone, „najvažnije ti je prebaciti nićah preko glave“.Nićah je vjenčanje.To Azra nikad nije prebacila. Gordanina je tvrdokornost postupno iščiljela, ponajprije stoga što je bila bezrazložna. Skoro pola stoljeća mijenjali smo jedno drugo, više ona mene nego ja nju, a ostajali zapravo isti.

„Jeste, jeste“,rekla mi je i Senada, moja bivša studentica, potom kolegica sa odsjeka.“Mi smo prema mušku toliko meke da je moja nena cio život suvereno vladala cijelom kućom“.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta