Junaka bolje štiti hrabrost, nego kukavicu štit

Piše: Slavko Mandić

Junaka bolje štiti hrabrost, nego kukavicu štit (Italijanska poslovica)

„Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka“, opet ću se poslužit Njegošem, jer u ovoj bijednoj današnjosti valja se bar śećati crnogorskih vrijednosti kojima domaći dužnosnici nijesu dorasli. Motaju se oko članaka, izgubljeni u vlastitoj bijedi. Oni se boje svoga lada i da ne bi probudili „DF lava“ koji spava, ćute snom mrtvijem. Zato danas nema na vladinoj sjednici rasprave o kosponzorisanju rezolucuje o genocidu u Srebrenici. Junački strah se u slabašne premijerske kosti uvukao. Ne pada njemu na pamet da se suprotstavi sili prvog nebeskog Srbina Crne Gore, u čijim venama je po nešto od ruske odlučnosti da se udara po vlastitoj državi, dok kukavna ne ispušti dušu. To je plan viševjekovni. I on se sprovodi zahvaljujući institucijama koje na škrge dišu. Dok im ne prifali kiseonika.

Nije premijer želio ni da spomene Srebrenicu. Novinarima je poručio da će kosponzorisati infrastrukturu u Crnoj Gori, čime se narugao suzama majki Srebnice. „Crna Gora je uvijek bila na pravoj strani istorije, pozivamo Vas da to uradite i sada Spajiću“, uzalud su mu poručile. Nije ih čuo i teško da će ih ikada čuti.

Sramota koju živimo ojađeni od strane onih koji su dofatili vlast i drže je s obje ruke, kao pijan plota i poruke koje šalju svjetskoj civilizaciji zastiđe su tradicionalnim vrijednostima kojima smo se vjekovima ponosili. Spajić nije želio da uvrsti u dnevni red kosponzorisanje odluke o genocidu u Srebrenici.

Zašto, može se samo nagađati. Ali ono što se vidi golim okom makar s kilometra je činjenica da ”strah čovjeku često obraz kalja”. A strah je rezultat pritiska navodnih domaćih evropejaca, koji su i za rusku varijantu NATO saveza i za srpsku uniju Balkan ekspresa, oličenog u Srpskom svetu. Za sve su što nema baš nikakav crnogorski predznak. Jer od toga se ježe. Željeli su im propast čak i onda kad su im na Mojkovcu životom plaćali junački bijeg. Da bi poslije nad crnogorskim narodom činili monstruozne zločine, ubijajući nejač, starce, žene i đecu i sve napredno što je Crna Gora imala. Bio je genocid nezapamćen i najkrvaviji toga zlog doba.

Spajića politika ne interesuje. Sam je to kazao i začudio svijet. Zamislite premijera koga ne interesuje što mu se u državi događa. Za koga ne postoje identitetska pitanja. I kome su jedino važni krediti, dok ih mogne uzimati, skupe i preskupe, navaljene na nejaka pleća svekolikog naroda. A narod kao narod. Obećaj da ćeš duplirat plate i penzije, pa iako nećeš. Slatka laž i narodu je dosta.

Nada da će tako biti je dovoljna, jer si jednom onom milijardom koju si uzeo dok još nijesi bio niko u politici, nagovijestio da možeš. A što zna neznaveni narod? Ništa! Ti si najbolji dokaz za to. I tvoji slijepi pratioci.

Za odluku da nema ništa od kosponzorstva Crne Gore, čija vlast pokazuje nezainteresovanost za Rezoluciju UN, jasno je da će ostaviti posljedice. I treba! I mora! Jasno je, građani će plaćat cijenu. I treba! I mora tako! Pa oni su zaokružili ove što se danas rugaju državi. I njima samima.  Oni bi rađe da gledaju kako se Bečić sladi hapšenju koje se, dok se javno veselio, još nije ni dogodilo. Ali on je znao da hoće. I da mora. Kakva Srebrenica pri domaćim lancima i katancima. I maskiranim policajcima koji sprovode ženu kojoj ni Eskobar nije ravan. Ni svi kriminalci zemljine kugle. Sramotno i bijedno istovremeno.

Skrhani od jada koji nas je zadesio, osramoćeni zbog plemenitih i časnih Majki Srebrenice, ostaje mi da ih molim za oproštaj Crnoj Gori. Nije ona takva, znam da vjerujete. Ulećeše joj u utrobu zli nepomenici i gaze njeno dostojanstvo.

Evropa vidi ali je baš briga. Ako možete sami, izborite se. Mi smo pomogli da vam ovi dođu. Na krilima popova, uz poj nacionalšovinizma. Demokratija, nema što i zaštita temeljnih ljudskih prava po sistemu kako kome.

Vidi li to Crna Gora? Možda joj treba pomoć? Samo koja i kakva, kad nju ne čini više ni zera od čojstva i junaštva đedova i prađedova. Junaka bolje štiti hrabrost, nego kukavicu štit, italijanska je poslovica. Znaju li to ovi toboš naši. Ili je ljubav prema Vučiću i njegovom Putinu zaslijepila svaku racionalnu mislenost. I nadasve, ljubav prema vlastitoj domovini.

Možda se premijer probudi iz isprepadanog sna? Možda prihvati da bude čovjek i s ponosom prihvati da njegova država bude kosponzor rezoluciji UN i genocidu u Srebrenici. Tim prije što mu je preśednik države, nekadašnja ruka jednog tijela, jasno poručio da oko ovog pitanja postoji jasan stav.

U Srebrenici je bio genocid koji je počinila vojska Republike Srpske. Takva je i presuda Međunarodnog  suda u Hagu i tu je stavljena tačka za sva vremena.