Kazna za jednoga od pedeset

Piše: Slavko Mandić

Preko 50 nikšićkih huligana divljalo je tivatskim Pinama u neđelju. Doveli su ih autobusom i puštili da napadaju mirni narod ovog bokeljskog gradića, među kojima je bilo i žena i đece i začuđenih turista koji nijesu mogli da razumiju što se to dešava. Jer, jasno je bilo, scene kojima su prisustvovali ličile su na one iz žestokih horor filmova. Goli do pojasa, u pratnji malog broja policajaca, litijaški produkt  popovske šovinističke revolucije prikazao je vandalski igrokaz od čijih se scenskih efekta diže kosa na glavi. Uz neartikulisanu vrisku i dernjavu nikšićki navodni navijači, koji su sve samo ne to, čašama i flašama sa stolova kafića gađali su miran narod koji je uživao u sunčanom danu i ljepoti tivatske obale.

Ubrzo je video klip dešavanja u Tivtu zauzeo vodeću poziciju na društvenim mrežama. Mnogi su mislili da to nije priča iz stvarnosti. Pogotovo scena kada jedan od besprizornika uzima bicikl i baca ga na goste kafića, dok policajac pokušava da ga u tome spriječi. Nemoć organa reda bila je očigledna. Nemoćne i bez autoriteta i snage tužno je bilo gledati na javnoj sceni. Dok je bijes huligana pokazivao turistima u koje se uzdamo da će doći i spašavati nam državnu kasu, koliko je kod nas sigurno i koliko su oni sami zaštićeni.

Śetićemo se, to su oni isti koji su pred finalnu utakmicu državnog kupa između Arsenala i Sutjeske u Podgorici pjevali: Nož, žica, Podgorica, i još dosta toga iz sličnog repertoara. Tada je Više državno tužilaštvo u Podgorici ocijenilo da nema dokaza za preduzimanje krivičnog gonjenja protiv bilo kojeg lica, za bilo koje krivično djelo, koje se goni po službenoj dužnosti. I tu se priča završila. Zbog toga, opšte je mišljenje, danas imamo Tivat, a sjutra već ko zna koji grad u Crnoj Gori. Jer, ovo što se dešava, i što nije ni malo naivno, postaje nažalost svakodnevica koju sa strahom živimo.

Žalosno je što nam ovakva priča dolazi iz slobodarskog Nikšića, grada koji je bio okosnica razvoja privrednog, sportskog, kulturnog života Crne Gore. Iz grada koji je njegovao tradicionalne crnogorske vrijednosti. Ovakve poruke su šamar slavnim očevima, đedovima i prađedovima, koji su dostojanstveno i čojski branili svoju Crnu Goru od zla svakojega. A danas im potomci ne daju da mirno počivaju u grobovima koje je njihova politika predala tuđinu na raspolaganje. Sramota i bijeda od koje zadrhti misao. U takav epilog grad pod Trebjesom nije mogao vjerovati. Zato se onaj njegov čestiti dio srami danas, čudu se čudeći kakvo ga je zlo zadesilo.

Crnogorskom pravosuđu ništa čudno nije bilo u ovom tivatskom spektaklu beščašća. Valjda zato ono biva sve češće prisutno, namećući svoju bahatost i besprizornost đe se god pojavi. Osokoljeno nedodirljivošću ruke pravde, koja je samo za neke rezervisana. Kako bi se zadovoljio kripto ovjereni brat Abaz, svjestan valjda da mu je ovaj način napada na ljude od karaktera i znanja makar i privremeni spas.

Za sramnu tivatsku episodu samo će jedan iz grupe „vojvoda“ biti prekršajno kažnjen. Koplja su se slomila na  dvadesetdevetogodišnjeg P.S. koji će morati da plati 775 €  zbog učešća u narušavanju javnog reda i mira većih razmjera i napada na policijske službenike OB Tivat. Obrazloženje kojim se kazna objašnjava je fenomen našeg doba. Iz snimka se vidi sve što su huligani radili. Kako je moguće da sve ono što smo svi gledali, nije dobro viđelo crnogorsko pravosuđe? A moguće je. Zato  mnogo toga što nam se svakodnevno dešava istinski mora da zabrine.

Malo ko se oglasio zbog dešavanja u Tivtu. Ne čuju se nadaleko glasne nevladine organizacije, organizaciono smještene u poznata legla klero vlasti. Njima je san hapšenje bivših, jer u njihovo doba nijesu mogli da ostvare svoje zlokobne naume. Danas mogu. Makar jedno vrijeme. Ali moraju znati da svako vrijeme nosi svoje breme. Polako. Doće na red. Jer sistem jednom mora profunkcionisati.

U Tivtu je bilo povrijeđenih. Srećnom ne i teže. A moglo je biti, jer dobro znamo što znači kad vas u glavu pogodi čaša ili pivska flaša. Samo pukom srećom niko nije stradao.

Tivat i danas liječi rane zadobijene u neđelju. I čude se građani ovog mirnog bokeljskog grada kako je moguće da navodne navijače, koji već imaju jasnu reputaciju, nijesu odvezli na stadion i smjestili na prostor namijenjen simpatizerima gostujućih ekipa? Neko je odlučio drugačije. Sa njima takvima kroz centar grada. Golim do pasa, za još jednu bruku države koja ne prestaje da se bruka. Baš svakoga dana. Ali koga je za to više briga.

Građani su uznemireni. Spektakularno se hapsi svakoga dana. Prijeti se i najavljuje.Mediji koji imaju privilegiju da budu uz vlast likuju. Ostvrajuje se njihov san. Jasno je koliko smo ugroženi. Pogotovo ako drugačije mislimo i ako nijesmo uz vlast. Može nam se desiti Tivat. Ili Spuž. Ili ko zna što još.

Nijesmo sigurni ni đecu puštit da se igraju ispred zgrade. Ni u kafiću nam nije sigurno kafu popit. Oće li nas čudo nać iz čista mira? Ima li za nas bezbijednosti? Nema, vidi se iz dana u dan.  Zato ima divljanja i zato strah roditelja, jer ovo što gledaju i što se dešava ne uliva sigurnost.

Zašto dešavanje u Tivtu nije izazvalo veću pažnju? Zar više ni protestnog slova nema. Ništa što bi prirodno skrenulo pažnju vlastima da im se neće tolerisati ovolika nebriga i nefunkcionisanje sistema. Zašto ćuti Vlada? Jesu li spektakularna hapšenja, o kojima se čelnici vlasti otimaju želeći da ih prikažu kao svoj uspjeh u borbi protiv organizovanog kriminala, koji ni u jednom slučaju nije dokazan, jedino što vlast interesuje?

Crna Gora ovakva teško može u Evropu. Nije joj ni mjesto takvoj. Mada smo svjesni da se ni Evropa nije proslavila. Vidimo da najčešće ćuti na dešavanja koja urušavaju slobodu i vladavinu prava u državi koja preferira da joj se priključi. Iz nekog razloga svakako. A zna bolje od nas što se dešava. Zna i zašto. Sramota!