Subota, 27 Aprila, 2024
Rubrika:

MARKO VEŠOVIĆ: Neću više da sanjam

Pa eto, htjedoh reći, vidiš da je Mirela imala sreće u tramvaju, zašto misliš da joj je danas bilo suđeno? Mora da metak koji je Mirelu promašio Ivana tumači kao znak da se smrt već pet-šest dana šunjala oko njene jaranice? Brzo shvatih da sam na krivom putu.

Marko Vešović

1. U Kikićevoj ulici, 11. avgusta 1994. godine, sa Trebevića je ubijena Mirela Pločić, drugarica Ivanina. Evo šta je moja šćer zapisala iza Mireline smrti, štampanim slovima, u svesci za telefonske brojeve:

11. avgust dan kad je moja drugarica Mirela poginula. Moja mama je otišla da kupi nešto, a ja sam pozvala Mirelu da dođe kod mene. Igrali smo pjevačica lopte i žmire. Prije toga tatina prijateljica mi je donijela piškote iz pena. Pitala sam mamu da podjelimo piškote. Mama je rekla da ostavimo da nam napravi kolače. Ja sam pristala. Mirela me je zamolila da iza (đe – slog u pisanju preskočen –)mo i mi smo izašli. Igralismo se sa drugaricama u parku. Mireli je na pamet palo da idemo šetati uz ulicu sa drugaricama. Mirela je krenula sa dvije drugarice kroz ulicu. Ja sam ostala sa psićom Montijom. Onda mi se okrenula i zovnula Ivana. Mirela čim se okrenula nju je pogodio pam u vrat. Mirelina sestra Dženita došla je pod moj prozor i pitala me je li kod mene Mirela. Ja sam kazala da nije i Dženita je počela da lupa glavom od auto. Kasnije je Džena otišla u bolnicu i odmah je znala da je to Mirela. I Dženitin tata je otišao u bolnicu i vidio Mirelu. Moja mama je rekla žao mi je što vam nisam podjelila piškote. Moj tata i moje drugarice i ja smo otišli na žalost. Kada smo se vratili bilo mi je žao, teško, što sam izgubila Mirelu. Mama mi je rekla da je u ratu dosta mojih vršnjaka poginulo. Ja još uvijek ne mogu da vjerujem da je Mirela poginula.

Očito nezadovoljna onim što je napisala, Ivana je, na poleđini  lista, krenula ispočetka: Danas mi je bio tužan dan. Poginua mi je drugarica mirela. Ona mi je bila dobra drugarica i bila mi je slatka drugarica. A Bole kao da je nešto našnjuvao čim ga danas u ulici nije bilo. Tu se njen zapis prekida.  Bole je Boksi o kome Ivana u zapisu od 10 avgusta kaže: Danas je samo pas Boksi išao sa mnom. Pas Boksi je star, hramlje, ima 12 godina. Ima ružnu facu, dobar je.

2. Igrale su se, dakle, u našem stanu, od dva do četiri, kad je Gordana došla i pustila ih vani “da se proluftiraju”. Četrdesetak minuta vrzmale su se po susjedstvu, onda je naišao psić Monti, pedalj i po visok, sjajnocrn i gladak kao da je rađen od abonosovine u vajarskom ateljeu.

Ivana je zastala da ovo minijaturno savršenstvo pomiluje i poigra se sa njim: kad ga god vidim, pričini mi se da je poslan, ne znam od koga, da nas podsjeća na ono što smo prije bili, jer ako je suditi po osmijesima koje izmamljuje na ljudskim licima išćuškanim opsadom, Monti služi da u ovoj kasapnici sasvim ne zaboravimo šta je nježnost.

Za to je vrijeme Mirela sa dvije drugarice otišla četrdesetak metara uz ulicu, potom se okrenula i viknula: ”Ivana, hajde!”

To su joj bile posljednje riječi na ovom svijetu: tren ili dva potom, zaklao ju je metak koji je odskočio o asfalt. Ubili su je pred očima posmatrača UN koji su se, kad je s Trebevića osula paljba, iza svog bijelog auta sakrili kao policajci u američkim krimićima i otud povremeno izvirivali, ko zna zašto: jesu li zirkali u djevojčicu koja je, u opustjeloj ulici, krvavoga vrata ležala na asfaltu, ali se nisu usudili izići iz zaklona da joj pomognu, ili su s čuđenjem pogledivali prema Trebeviću koji je zaklonjen zgradama, pa im nije bilo jasno, kao docnije ni žiteljima Kikićeve, kako je metak našao djevojčicu? Bio je to jedan od onih rafala odozgo ispaljivanih nasumično koji povremeno proštepaju prostor između ulice Đure Đakovića i Kralja Tomislava.

3. “Sudbina joj je bila da pogine“, kaže Ivana. „Sudbina”, dodaje uvjereno i pritom klima glavom da samu sebe podrži u svom ubjeđenju, jer su je oba roditelja gledali podozrivo. “Ajde, ćuti tu, šta ti znaš, kakva sudbina”, kaže joj Gordana. “Ali, mama, Mirela je za ovolišno“ – noktom palca upire u jagodicu malog prsta – “izbjegla smrt kad je išla kod nane. Dala joj nana jednu marku i Mirela je stavila u desni džep. A u tramvaju je premjesti u lijevi. Kad je premjestila tu marku, uhvatila se za onu šipku i baš tada joj metak – zuum!“ – kažiprstom pokazuje da joj metak proletio ispod pazuha. „Mirela se onesvijesti i padne na jednog čiku. Metak je doletio sa Trebevića, ali niko ne bude ranjen. Onda vozač zaustavi tramvaj i rekne da svi izađu napolje i da se sklone. Mirela je od Malte dovde došla trčećim korakom”.

Pa eto, htjedoh reći, vidiš da je Mirela imala sreće u tramvaju, zašto misliš da joj je danas bilo suđeno? Mora da metak koji je Mirelu promašio Ivana tumači kao znak da se smrt već pet-šest dana šunjala oko njene jaranice? Brzo shvatih da sam na krivom putu. “Ali, mama, ja sam sanjala da je Mirela poginula. “ Ma daj, nemoj tu da izmišljaš”, velim joj. “Jesam, tata, Boga mi”. Kad se moje dijete zakune Bogom, mora mu se vjerovati: bar toliko znam o njemu.

“Šetale mi i šetale i zapričale se i nismo znale kad smo do došle do Čengić-vile. Onda padne granata i pogodi Mirelu, a ja pobjegnem u haustor. Poslije iziđu ljudi i pokupe parčiće od Mirele, a ja sam plakala, plakala ko neznamtišta. Mama, najbolje bi bilo, jelde, da ja ne sanjam ništa?”

4. “Sad mi žao što im ne podijelih piškote“, vajka se Gordana. „Ferida donijela iz PEN-a konzerve, dva kila šećera i kutiju piškota. Da im podijelim? – velim Azri kad smo kretale vani. Ne valjaju te piškote ništa, kaže Azra, nego napravi od njih kolač.Sad mi krivo što sam je poslušala”.

A ja se sjetih kako su juče njih dvije sjedjele na našem balkonu: Ivana čeprka oko neznamčega na betonu, a Mirela se, zatvorenih očiju, ispružila u ligenštulu, kao da je na jadranskoj plaži. Možda i jeste, mislim. I ti si kad si bio mali, velim sebi, umio biti posvudašnji, kao sami bog.

“Hajde na ručak”, zove majka Ivanu, koji minut kasnije. “Zovi i prijateljicu”, kažem Ivani.“Baš si blesav. I grozan”, veli Gordana, ljutito. Znam što sam grozan: jedino takav čovjek bi ostavio dijete da mu raste u ovoj kasapnici, ali – što sam blesav? – pitam Gordanu. “Vidio si da sam u grah stavila kožure od slanine. Daj joj krušku”. “Jah”, rekoh. Uvrijedila se što sam pomislio da bi mogla ne pozvati Mirelu na ručak. Ali zaslužujem li da budem nazvan blesavim što sitnice, kao što su kožure slanine u pasulju, uvijek zaboravim? Moraš odrasti ovdje da ovakve stvari svagda imaš na umu.

5. “Ih, mama, ja nemam nikave uspomene od Mirele”, kaže Ivana sa ponovo starmalim izrazom na licu. “Ti, sine, treba da Mirelu pamtiš, a pusti truse”, veli Gordana. Dvadesetak minuta potom, sa slavodobitnim smiješkom, Ivana izlazi iz sobe: “A ja za-bo-ra-vi-la da imam uspomenu od Mirele”, i pokazuje roza traku, dugačku pet-šest metara, kojom djevojčice, na ritmičkoj gimnastici, vitlaju oko sebe. “Dala mi ovu traku, a ona rekla da će sebi napraviti drugu. Još dužu“.

6. Dvije godine zatim, Ivana, Gordana i ja 11. avgusta otišli smo u Budakoviće da potražimo Mirelin mezar. Ne bih se, danas, mogao gotovo ničeg sjetiti, što je prirodno, jer zaborav je pravilo, a sjećanje izuzetak, rekao je više ne pamtim ko, moža baš ja, ali ne pamtim ni gdje ni kad, ali sam, po povratku sa groblja, napravio dnevnički zapis s namjerom da ga uključim u tekst iz Oslobođenja kad ga stavim u knjigu.

Jedva smo našli grob zarastao u travu koja me zaprepastila: zar je mogućno da za dvije godine iz groba isili toliko visoka travuljina? Ivana poče da je čupa.

“Nemoj, sine“, kaže joj Gordana.“Što?“ “Možda su njeni ostavili tako“. Nije razumjela: kako će ostaviti Mirelu da je sasvim sakrije trava? “Muslimani ne njeguju grobove, kao mi. Puštaju ih da postanu dio okoline. Da srastu s prirodom“. Ne vjerujem da joj je, nakon mojih riječi, išta bilo jasnije.

7. Devedeset sedme godine Gordana mi priča da je Ivana sa drugaricama otišla na koncert Tonija Cetinskog i vratila se, nakon pola sata. Šta je? – pitam je. Nije mogla. Pomislila kako nema Mirele da zajedno s njima sluša muziku. I pošle joj suze. I napustila dvoranu.

8. Danas mogu tek da uzdišem: Gordana mi je pričala sve same važne stvari, i kad su bile sitnice, a ja se, umjesto da ih zapišem, uzdao u svoje slonovsko pamćenje, ne znajući kakvu pustinju skleroza pravi u mozgu.

9. Ivanu nikad nisam, kao Gordana, nazvao sine. On može sve, jer je mati, a ko zna kako bi protumačila moj vokativ. Ovaj pokušaj da gledam njenim očima budi pomisao da sam znao biti bolji prema njoj nego što mi se danas čini, ali sam nažalost, sve, i što mi je valjalo i što nije, zaboravio.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i nosioca autorskih prava

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Drug
29.02.2024-09:00 09:00

Pa se pita normalan čovjek – ko može da podržava ovo? Ja ne vjerujem da se danas neko identifikuje sa ovim zvijerima. A ima ih među nama i nazivaju se herojima. I zauzeli su medije, crkve i funkcije. Njima treba suditi, a ne narodu koji ih sluša!

Vešović
29.02.2024-10:30 10:30

Vi opet reklamirate ovog koji bruka nas Crnogorce Vešoviće, jer neće da kaže da je Vešović nego Marko Gordanin!? E koliko je svojevremeno pljuvo po našoj Crnoj Gori i Liberalnom savezu, a Lscg je bio izabrao za počasnog predsjednika. I pitajte intelektualce iz Sarajeva kakve je sve on obrte pravio.
Objavite ovo ako ste profesionalni medij jer je sve istinito