Marko Vešović
Gordana je gledala kako ulazi u tramvaj seljak sa kacom sira i sa sinom kome kaže: “Drži se čvrsto“. Pjegavi dečko rukama zgrabio za oba rukohvata i smeta ostalim da prolaze, napravila se gužva kod ulaznih vrata.
Ciganka, koja je uspjela da se probije unutra, jednoj ženi koja je Gordanu podsjetila na našu pokojnu kolegicu iz gimnazije Mariju Mulić, Hrvaticu iz Zagreba udatu za rahmetli Malika Mulića, slavistu sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kazala je: “Vidite, moja gospođo, šta nam se doselilo u Sarajevo?“
„Jeste, moja gospođo, izgleda da smo vi i ja jedini sarajevski starosjedioci u ovom tramvaju“. Ovo je rekla takvim glasom da je Gordani posve prestala biti slična našoj divnoj kolegici Mariji.
A ja sam Gordani ispričao kako sam jednom sreo Mariju tamo gdje se okreće tramvaj četvorka i petnaestak minuta je zasmijavao pričom o Montenegrinjcima i četniku Novaku Kilibardi, koji se danas, u Sarajevu, među svojim jučernjašnjim žrtvama, osjeća kao starosjedjelac. Crnogorskog Šešelja sam, u sedamnaest tekstova, nalupao s namjerom da ga prevaspitam, ali zaludu: goveče nakon svakog lemanja bude još veće goveče.
Marija je rekla da me ne bi hvalila kao pisca, a da sam pisac njoj je očito iz svakog mog teksta pisanog za novine, ali mora reći da je uvijek uživala u mojoj kompetenciji: „Odmah se vidi da ste vrstan stručnjak i za Crnogorce i za četnike. A pitanje kompetencije često zaboravljamo“.
Što je meni pojasnilo moj i Gordanin užitak u tekstovima Viktora Ivančića: apsolutna kompetencija. Možda zato nisam zaboravio ovaj razgovor sa Marijom.
I neću zaboraviti njen vječiti smiješak koji je lebdio nad svim i kao da je govorio: nisam odavde, pa sam ponekad htio reći: ko istinski valja, nije odavde, pa ni rođeni Sarajlija. Takvi su na svijetu zato da se ne zaboravi šta su istinski ljudi. Ako među 700 miliona Evropljana, tih koju su niodakle, ima milion – puna kapa.
Danas bez oklijevanja mogu reći: moja vrijednost, kakva god bila, potiče prvenstveno iz nepripadanja bilo čemu osim srpskohvatskom jeziku, nek je stoput blagosloven. Kad bi Evropa potonula, ako bih sačuvao rječnike JAZU i SANU, bilo bi dovoljno.
Naknadno dopisano
Danas, kad Gordane nema, zalud mi je sebe prekorijevati što nisam zapisivao ovakve pričice, a bilo ih je mnogo, i u njima se ogledala prava moja draga čije je oko registrovalo sitnice ponekad velike kao kuća. Nisam ih bilježio i zato što mi ni u primozgu nije bila primisao da ću oplakivati ja nju, a ne ona mene. Zato sam sretan kad se prisjetim bilo kakvog događajčića koji sam od nje čuo.
Nakon njene smrti, postao sam svjestan stvari koja teško da mi je mogla proći kroz glavu dok je bila živa: sa sobom je odnijela pod zemlju našu svakodonevicu, stoga se osjećam kao sablast. Da sam bilježio ovakve njene priče, danas bih imao za šta da se uhvatim.
Ustamujiću, zaboravio sam njegovo ime, u gimnaziji smo predavali i Gordana i ja. Jedanput, na času, ne znam koji đak ponašao se nesnosno, pa ga je Gordana pitala:
„Šta ti je danas, dijete?“ Ustamujić je dobacio: „Drogira se kljukušom.“ Kad bi Gordana napravila kljukušu koju sam volio: sviđao mi se njen ukus a i bila je laka za čiraški želudac, rijetko bi se desilo da sjednem za sto a da se ne sjetim našeg Ustamujića.
Sarajevo koje, izuzev u dane opsade, kad je bilo najmojije, nikad nisam volio, bilo je ipak naše jer je Gordana u njemu rođena. Nakon njene smrti, izuzmem li stotinjak, ili, da ne budem škrt, možda i dvjesta ljudi koje znam, svoje đake, studente i zbilja brojne neznace koji me i danas zaustavljaju na ulici da popričaju sa mnom, Sarajevo mi je opet nemio grad. Valjda ponajprije stoga što su se, u njemu, buljuci balija ukmetili na vlasti, zlo koje ne misli dugo otići. Za mog života sigurno neće.
Stog zatreperiš, nalik liski,
čim prisjetiš se onih dana
kada su skoro svima nama
drukčija srca bila dana,
kad su nemanja ili jadi
činili naša bića bliskim
kao stranice u knjigama,
recimo u Ilijadi.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i nosioca autorskih prava