Marko Vešović
1. Kad je umrla istoričarka umjetnosti Azra Begić, susjetka slikara Feđe Avdića, oni koji su javljali o njenoj smrti nazvali su je evropskom intelektualkom. Da sam pisao tekst povodom te smrti, rekao bih da je evropska intelektualka Azra Begić preminula u 86. godini i u bliskoistočnoj kasabi Sarajevo.
Ne pamtim da sam igdje s njom sjedio i pričao o bilo čemu, vjerovatno i nisam, ali sam u Izrazu čitao njezine tekstove, i znao da je prava, stoga bih joj se uvijek, na ulici, ili drugdje, javio s naklonošću koja je, vjerujem, bila obostrana, mada mi je ostalo nepoznato je li ikad čitala išta moje.
Senadin Musabegović mi poslao, mejlom, prije ne znam koliko, Azrin tekst o Feđi Avdiću i pomislio kad sam ga završio: Marko koji je pravi pročitao je tekst Azre Begić koja je bila prava o slikaru koji je bio pravi. Živi tako odsada. Druži se sa pravim, čitaj pravo, piši pravo, to troje jedino zavisi od tebe, sve drugo nek ide u tri LPM, kamo je, ne boj se, i otišlo. Zatim sam dugo mislio o Gordani i o Feđi.
2. Jednom, kad sam se vratio sa fakulteta kući, u hodniku zateknem Gordanu kako s nekim priča preko telefona, zapravo grca, a oči joj nabuhle od plača: umro Feđa Avdić! Znali smo da neće dugo: bolovao je od raka, stog me iznenadila provala njene žalosti, jer je svagda bila poprilično uzdržana u ispoljavanju emocija.
Pamtim da je plakala samo jednom, na željezničkoj stanici, kad me 1968. godine pratila na postdiplomski u Beograd, i mada sam znao da se to mora, osjećao sam se kao gnjida koja nije dostojna ni jedne jedine njene suze. I znam da je plakala kad je umrla Darinka, ali se toga ne sjećam, jer pamtim svoje suze. Otišao sam u kuću našeg zeta Ljubisava Juškovića, gdje mi niko neće smetati dok u Bisericu ukucavam svoj govor na grobu Darinkinom. Kada sam se vratio kući u Rakonje, Gordana u me blene: „Što su ti modre oči?“ Prešao sam prstima preko kapaka, zagledao u boju na jagodicama, i rekao: „Ovo je od indiga“. Dok sam kucao tekst, brisao sam suze prstima umrljanim indigom.
Gordana je Feđu upoznala 1996. kad je počela raditi u Srednjoj umjetničkoj školi i, možda griješim dušu, ali mi se čini da 1992. godine za majkom Marijom nije plakala koliko za Feđom. Uostalom, mati joj je umrla u dane kad Sarajlije, čije srce pod granatama bješe otvrdlo kao kremen, nisu umjeli plakati ni za sobom.
I ne znam je li ga oplakivala kao brata, koga nema, ali znam da mi je u taj čas bilo jasnije nego ikad: gotovo je sa onom BiH u kojoj su plakali ljudi za ljudima, a ne Hrvati za Hrvatima, Srbi za Srbima, Bošnjaci za Bošnjacima. U današnjoj BiH, na koju se zapravo možemo popišati, čak i plakanja su pomno razlomljena na troje.
I znam da je Feđa, za pet godina koliko su se znali, Gordanu zavolio kao sestru, a povjerenje ovog muhanatog namćora prema meni, njegove ispovijesti koje sam bilježio, pristanak da se preda mnom otvori, što znači i nastanak priče Posmrtni intervju s Feđom Avdićem koja ide u najbolje što sam u prozi napisao, mogu zahvaliti isključivo činjenici da sam bio Gordanin muž.
Feđi Avdiću su, u drugom svjetskom ratu, četnici poklali dvadeset dvoje, njegovu i amidžinu familiju, dok im je Feđa, kao dječarac, pobjegao doslovce ispod noža, a taj dan mi je ispričao kao da se desio jučer.
Jednom je, za kafom u zbornici, Feđa pitao Gordanu: “Čini mi se da je onaj tvoj Crnogorac mogao postati četnik, a?” “Nee bi, Feđa. Ja ga znam najbolje. Od šezdeset osme”. “Tako je, tako. Ne bi”. Gordana je znala da sam četnike mrzio više no sve druge zločince u Jugoslaviji, možda i zato što sam porijeklom iz plemena Vasojevića, čiji su četnici samo u fočanskom, čajničkom i pljevaljskom srezu, u jednom naletu pobili 13 000 muslimana. I napisao sam darvinski katren kojim ću se do smrti ponositi: „Marko Darin, jest, potiče / Iz plemena Krivog Vasa, / Baš onako ko to tice / Potiču od gmizavaca.
3. A kad se njen kolega Sajo napije, pa mu opet naumpadne minđa, znao je, sviteći očima kao mačak, reći Gordani: “Snajka, đe si snajka.“ Sajo je iz Sandžaka, zato ju je zvao snajkom. Na to će njemu Feđa: “Mrš u pičku materinu! Kakva snajka!? Ona je za tebe gospođa Vešović!”
Jednom mi je Feđa rekao: “Volim tvoju gospođu, Vešoviću, zato što razumije sve. Ne trebaš joj ništa objašnjavati. A i zato što na čoeka djeluje kao apaurin. Svoj mir začas prenese na tebe. Kad s njom pijem kafu u zbornici, znam da sam slikar.
A slikar je, u stvari, zanatlija. Neka vrsta majstora. I zbog toga čezne za mirom. Samo za mirom. Jer bez mira nema bavljenja zanatom. Cijeli život sam čeznuo za mirom, ali ljudi me nikad nisu na miru ostavili.
Išao sam i u inostranstvo da nađem taj mir u kojem se ova moja jedina ruka, kad je bez kista, osjeća kao siroče, a i da pobjegnem od gliba ovdje. Ali sam tamo odmah udario na četnike. Meni vazda sljeduje četnik. Meni, koji sam im, kao dijete, pobjegao ispod kame. Od četnika sam iz Pariza bježao čak do Sicilije.
A kad pijem kafu s tvojom gospođom, kao da nigdje pod nebom nema ni jednog kukalog četnika, ni muslimanskih intelektualaca iz Jebikobile. Zato je volim. A volim je i što je, brate, gospođa. Ko da je iz Dubrovnika. Iz onog starog.“
Gordana je jako zavoljela Feđu, a njene česte priče o njemu, treba li reći, učinile da ga i ja zavolim. Voljela ga je iz trista razloga, možda ponajprije zato što u njemu nije bilo ni trunke laži – iz njega je zgoljna istina vazda vikala, i to na sav glas, a vjerovatno i zato što je bio jedan od najvećih nama poznatih nesrećnika.
4. „Nije moj otac bio samo nesrećnik“, rekla mi je nedavno Feđina ćerka Jasmina. „Odveo nas je na izlet barem dvije hiljade puta. Jako je volio prirodu. Pa roštilj, pivo, sokovi. Umio je oko roštilja. Umio je on sebi ugoditi“.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i nosioca autorskih prava