Tunel

Piše: Đorđe Šćepović

Bilo što se može dogoditi, ali današnji stanovnik Crne Gore će na to ostati ravnodušan. Na sve, skoro na sve. Oni rijetki, koji nijesu ravnodušni, nemaju moć da utiču na tuđu ravnodušnost. Ma koliko pokušavali, govorili, pisali, ili crtali. Svijest oblikovanu u mraku manastirske ćelije ne možete osvijetliti. Ma koliko se trudili. Uzalud, uzalud se trudim pjevao bi danas Branko? Naročito svijest koja na svaku novu pošast reaguje aktivirajući dobru, staru mantru: A što s onima prije? Zbilja, a što s onima prije? Ako bi kojim slučajem kremaljski monstrum Vladimir Putin, u času nervnog rastrojstva uzrokovanog očiglednim porazom, odlučio da izbriše Evropu svojim nuklearnim naoružanjem, siguran sam da bi mnogi u Crnoj Gori i taj grijeh upisali u listu grehova onih prije. Onih prije 2020. Jer, sve što se danas događa događa se zbog onih prije. Logično. Iako su oni prije već preko dvije godine lišeni vlasti i moći koju vlast sa sobom nosi. Iako su oni prije već duže od dvije godine u opoziciji. Ali, oni prije su na koncu bili i izgovor da se Crna Gora preda u ruke ovih sada. Da se Crna Gora kao rođendanski poklon uruči Aleksandru Vučiću, voždu svih Srba u regionu i svijetu. Patološka mržnja prema onima prije dovela je na vlast cijelu jednu galeriju opskurnih likova, kakvu crnogorska istorija ne pamti. Nije da u prošlosti nije bilo onih servilnih Beogradu, ali nikad u istoriji Beograd u ovoj mjeri i na ovaj način nije vladao Crnom Gorom. Neće biti da je do onih prije?

Dok premijer u odlasku, okružen svojim prvim redom posilnih, okreće pedale bicikla u Njujorku, ostvarujući još jedan od svojih adolescentskih snova, i dok prizor blama postaje viralan, u zemlji se na Ustav pozivaju oni koji su isti gazili svakodnevno. Na Ustav se pozivaju ljudi koji ne priznaju suverenitet zemlje u kojoj žive, crnogorski jezik, himnu i grb, koje taj isti Ustav propisuje. Oni za koje je Crna Gora tek parče srpske zemlje. I nije pitanje koliko će agonija, koju u kontinuitetu proizvode, trajati (ako njih pitate trajaće vječno), pitanje je da li ćemo im to dozvoliti. Koliko smo zapravo strpljivi, i koliko smo u stanju da trpimo? Nedavno sam, posredstvom jednog davnog Kišovog intervjua, naišao na Sartrov iskaz: “Nije Jevrejin onaj ko se rodio kao Jevrejin, Jevrejinom se postaje zahvaljujući drugima.” Zaista, ne mogu da se ne saglasim s njim. Danas su Jevreji Ukrajinci, a zahvaljujući Rusima. Danas i juče Jevreji su Palestinci, gle čuda: zahvaljujući Jevrejima?! Mogli bismo i mi biti Jevreji. Nije da ne bismo. Nije da nemamo potencijal. U planovima i mapama “srpskog sveta” siguran sam da to već jesmo. U svim onim javnim istupima srpskih dvorskih istoričara, analitičara i ostalih glasnogovornika zvaničnih srpskih ambicija, mi to i jesmo, zapravo bićemo, ukoliko na to pristanemo. Ukoliko ne učinimo ništa da takve nakane spriječimo. Zahvaljujući Beogradu, i zahvaljujući svim onim rezigniranim i duboko razočaranim stanovnicima Crne Gore koji su, obneviđeli od mržnje prema jednom čovjeku i jednoj političkoj partiji, avgusta 2020. izabrali tamu. Tamu kojoj se ne nazire kraj. I nije to tunel sa svijetlom na kraju. To je tunel bez kraja, i bez svijetla. Tunel koji morate srušiti, ako želite izaći iz njega.