Original falsifikata

Piše: Đorđe Ščepović

Budući da živimo vrijeme falsifikata, kulturnih, istorijskih, i svakojakih drugih, i naslov ovog teksta mogao bih nazvati samo svojim, iako je to naslov filma Dragoja Kresoje. U Karamazovima jedan od likova kaže: „Ako nema Boga, sve je dozvoljeno”. Kad bismo roman Dostojevskog upodobili vremenu i prostoru u kojima obitavamo, morali bismo karikirati jednog od najvećih pisaca u istoriji književnosti, i ustvrditi: „Ako ima Boga, sve je dozvoljeno”. Naravno, bog bi u ovom slučaju bio pervertirana i izopačena interpretacija koju nam popovi Crkve Srbije nude kao jedinu moguću. Taj bog ima čak i ime, i zove se Rastko Nemanjić. Vrhovno božanstvo u hramovima ove parareligijske organizacije. Dakle, u zemlji u kojoj ima „njihovog boga“ sve je dozvoljeno. Što je više „boga“ to je manje razuma.

Sumnjam da su oni koji su birali aktuelnu vlast čitali Dostojevskog, jer vjerujem da sa sve religijom na usnama nijesu čitali ni Sveto pismo. No, to ih ipak ne opravdava kad govorimo o svemu onome što je dozvoljeno u zemlji popova i njihovih sljedbenika. Kako onih iz puka, tako i političkih, koji revnosno služe tzv. vjerskoj organizaciji iz Beograda. Cijeli aktuelni režim, bez izuzetka, u službi je interesa Vučićeve Crkve. I to ne od juče, već od kontrarevolucionarnog avgusta 2020. Sve što čini aktuelni režim čini po diktatu Beograda i beogradskih popova. Da sam sklon vjerovati u njihovo pokajanje možda bih isusovski zavapio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” Ali, niti sam sklon vjerovati da će se jednom pokajati, niti sam Isus, te sebi mogu dozvoliti da im ne oprostim. Jer znaju što čine. Jer ništa što čine nije posljedica slučaja. Sve je jasna i do detalja planirana namjera. Takve svoje namjere odavno i ne skrivaju.

Projekat potpunog razora građanske i multietničke Crne Gore, čini se, u svome je finalu. Diktatura vaspostavljena 2020. četiri godine kasnije samo je još opipljivija. U nju se danas mogu uvjeriti i oni koji od drveta nijesu viđeli šumu. Koji od DPS-a nijesu viđeli pošast koja dolazi. Nakon četiri godine potpunog raspadanja nečeg što je bila civilizacija, sa svim nedostatnostima i grehovima. Ovih dana režim demonstrira golu silu najavom uvođenja prinudnih uprava u nekim opštinama. A razlog tome je više nego očigledan – svaka opština koja nije pod kontrolom slugu Aleksandra Vučića mogla bi se suočiti s posljedicama. A posljedica je prinudna uprava. Posljedica je preuzimanje, zapravo, otimanje vlasti u svim opštinama koje ne pristaju na bezakonje i ludilo „srpskog sveta“.

Sav haos koji je nastupio 2020. prati podrazumijevajuća inscenacija i scenografija. Oni koji su direktno odgovorni za sunovrat koji se dogodio i dalje buncaju o bivšima, pritom busajući se u prsa junačka i časna. Dvojac Abazović-Adžić zamijenio je dvojac Bečić-Šaranović. Razlika je samo u boji i veličini odijela, esencija podaništva je nepromijenjena. Manir je isti, sa sve urenebesnim oglašavanjem i kad neko od drskih građana mimo zebre pređe ulicu. Tad se novi dvojac, po ugledu na stari, okupi i upriliči brainstorming iz kojeg kao magma iz vulkana naviru nadasve velike riječi i seriozna odlučnost da se bezakonju stane na kraj!

Tako je u zanosu svoje beskompromisne borbe protiv opakih kršitelja zakona najpoznatiji crnogorski plagijator Aleksa Bečić uspio plagirati čak i Dritana Abazovića! Ne u sluganstvu Beogradu, to je već opšte mjesto, već u urnebesnoj retorici, kojom i dalje uspijeva vabiti svoje nesretne glasače. Pa smo u jednom od potonjih obraćanja ovog dvojca, čiji je kormilar u Srbiji, opet slušali o „ruci pravde“, koja će, jelte, stići svakog! Ova stupidna sintagma intelektualna je svojina Dritana Abazovića. Ruka pravde opet prijeti. Opet pola Crne Gore ne spava?! Nije da nijesmo navikli na Bečićevo otuđivanje intelektualne svojine. Nije da u vezi s Dritanom ima bilo čega intelektualnog, ali da je sintagma „ruka pravde“ njegova, jeste.

Pamtite Micu Kozlik i druge autore od kojih je Aleksa Bečić prepisao svoj magistarski rad? Epilog bezočne krađe, a koju je počinio ovaj obnovitelj resavske škole, bio je očekivan. Posljedica nije bilo. Nova vlast je krađu učinila zakonitom. I za bilo što učinjeno nećete odgovarati, ukoliko kao papagaj zaostao u razvoju ponavljate mantre o DPS-u i zakunete se u svoju čast. Ukoliko su vam usta puna demokratije, a u savezu ste s fašistima. Ukoliko su vam usta puna zakona, a bezakonje ste učinili normalnim obrascem ponašanja. Nezakoniti Generalni Javnog servisa, i gomila nezakonitih direktora u ostalim institucijama sistema? I to je u redu. Uprkos sudskim presudama, ukoliko ste pod okriljem režima, možete nastaviti da gazite zakon i da za to budete plaćeni 4000 eura. Sve je u redu. Jer, više nema DPS-a. A to je, je li, sveti ideal kojem su stremili vjerujući i njihovi pastiri? Ostalo nije važno. A DPS-a zaista nema. Nekadašnja partija vlasti gubi se u koži opozicije. Iščezava. Za nju je nova koža, izgleda, toliko strana da je tijelo odbacuje. Ne prihvata.

Priznajem da nijesam mogao obuzdati smijeh kad je prije nekoliko dana DPS, kritikujući izbor nove uprave Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“, govorio o ljudima koji su svoju izdavačku i knjižarsku imperiju sagradili za vlasti DPS-a. O ljudima čije su sajmove knjiga finansirali ministri kulture bivšeg režima, i na svečanim otvaranjima istih presijecali vrpce. O ljudima kojima je DPS decenijama bio najveći dobrotvor. Mecena. Elem, psi često grizu ruku koja ih je hranila. Nevolja je što u svom bjesnilu grizu i one koji su ih uvijek prezirali, jer su znali da je njihov san oduvijek onaj koji je 2020. postao stvarnost. Ali uzalud. Uzalud su miljkovićevski budili pokrovitelje knjižarskih tajkuna. Oni i danas spavaju, sa očima izvan svakog zla.