Piše: Simon Tisdall
Reditelji, glumci i kritičari se svi slažu: Građanski rat, film koji prikazuje Ameriku koja se kida na krvave komade dok se kukavički, autoritarni predsjednik krije u Bijeloj kući, nije o Donaldu Trampu. Ali zapravo kao da jeste.
Slično tome, prvo krivično suđenje američkom predsjedniku, koje se sada odigrava pred ogromnom publikom u Njujorku, navodno se odnosi na tvrdnje da je Tramp na prevaru kupio ćutanje bivše zvijezde filmova za odrasle Stormi Denijels nakon neuglednog sastanka na jezeru Taho. Ali nije, zaista.
I film i suđenje govore o Trampovom drugom mandatu. Oni su o seksu, lažima i video kasetama Access Holliwood, o povjerenju i izdaji, istini i podelama. Oni govore o demokratiji u Americi, gdje se političke svađe i osvete kovitlaju, oružje se širi, a debate o građanskim pravima nisu ni građanske ni ispravne.
Hitna „postideološka“ distopijska noćna mora Aleksa Garlanda i obračun na sudu na Menhetnu u špicu su na kraju o istim stvarima: o upotrebi i zloupotrebi moći, o putovanju nacije do ekstrema gdje, kao u Mobijevoj pjesmi, se ona raspada.
Pogrbljen, okruglih ramena i ćutljiv pored svojih advokata, Tramp se u sudnici ponaša natmureno, ogorčeno, djetinjasto razdražljivo. U sobi je hladno, on cvili. Potencijalni porotnici ga grubo vrijeđaju u lice!
Tramp nikada nije bio dostojanstven, čak ni u Ovalnom kabinetu. Ipak, čak i po njegovim bezobraznim standardima, ovo svakodnevno omalovažavanje pred nepokolebljivim sudijom je nepovratno, javno ponižavajuće.
Gubitak obraza i trajna razmetljivost počinju da izgledaju terminalno. Za Trampa, navodnog zločinačkog zavjerenika, za razliku od Trampa, predsjedničkog kralja povratnika, poznati predizborni poklič „Još četiri godine!“ ima uznemirujuće značenje. Četiri godine u popravnom domu su ono sa čime se suočava ako bude proglašen krivim po 34 optužbe za krivična djela.
Nije slučajno, tako vjeruju Trampovi sledbenici, da se Građanski rat premijerno odigrao u izbornoj godini. Ne čudi ni to što je demokratski okružni tužilac insistirao na suđenju. Ili da najnovije ankete „liberalnih medija“ sugerišu da Tramp gubi tlo pod nogama od Džoa Bajdena.
Uprkos svemu tome, scenario Učinite Ameriku ponovo velikom je nepromijenjen. Trampov blokbaster drugi marš na Vašington je samo na pauzi, kažu ljudi iz MAGA. On pravi epski nastavak i vratiće se u novembru sa svim oružjem u plamenu – što je problem, ukratko.
Ako sumnjate, samo pogledajte Pensilvaniju. Čak i dok je optuženi, dremljiv i prkosan drijemao na sudu i klevetao svjedoke na društvenim mrežama, ovaj isti pretpostavljeni republikanski prvak iz 2024. bez napora je pomeo prošlonedeljne partijske predizbore sa 83 odsto glasova.
Ovdje nema kontradikcije u stvarnom svijetu. Mrzovoljni Tramp koji namrgođeno gleda na klupu i željni diktator nalik na građanski rat koji želi moć i slavu Bijele kuće ujedinjeni su u jednoj ružnoj, zlobnoj ličnosti.
Dvije strane istog savijenog centa. Spisak Trampovih zločina za koje mu tek treba suditi se proteže daleko dalje od njujorške optužnice i optužnica u tri druga neriješena slučaja. Poput Toma Riplija, sociopatskog narcisoidnog anti-heroja Netfliksove popularne TV mini-serije, Tramp je nasilno opasan van svake sumnje.
Smrtonosna pobuna od 6. januara koju je podsticao i pozdravljao bila je oštra izdaja republike. Bez argumenta. Rasistički relativizam Šarlotsvila 2017. nagovestio je nedavne, nepokajane priče o „trovanju krvi naše zemlje“.
Njegove nagrizajuće riječi pale kao kisjelina kroz društveno tkivo. Nijedan ludak iz građanskog rata ne može poželeti više od Trampovog nestrpljivog hranjenja američke zavisnosti od oružja, podrške domaćim pogubljenjima i ubistvima u inostranstvu, saradnje sa diktatorima ubicama, ponižavanja vrhovnog suda i neprijateljstva prema otvorenoj vladi, slobode govora i nepristrasnog izvještavanja.
Budući drugi Trampov mandat nagovještava opsesivno sređivanje računa kod kuće i užasno smirivanje u inostranstvu. Sudije, advokati, svjedoci, žene optuženice, vojnici, diplomate, akademici i kritički mediji mogu biti među ranim žrtvama tragedije nacionalne osvete – personalizovane čistke državnih institucija koja bi se mogla pokazati fatalnom po demokratiju.
Trampova laskava pokornost ruskom Vladimiru Putinu i osveta rukovodstvu Kijeva predstavljaju katastrofu za Ukrajinu. Niti može postojati mnogo povjerenja da će se suprotstaviti Kini ako ona napadne Tajvan.
Pripremite se, takođe, za vjerovatan evropski rascjep i trgovinski rat, raskol NATO-a i rasplet 75 godina transatlantske saradnje. Pripremite se za globalnu trku u naoružanju van kontrole, nekontrolisano širenje nuklearnog oružja na Zemlji i u svemiru i potpuno odustajanje od ciljeva klimatske krize.
Trampov uspjeh u novembru, sa svim haosom koji bi uslijedio, raskolom i ustavnim neredima, približio bi i kraj mirne, racionalne debate u Americi i nestanak globalnog liderstva SAD.
Dakle, zaista, da li je građanski rat tako daleko od cilja? Zar se zaista ne radi o Trampu i trampizmu? Svakako je utješnije kadrirati film kao zabavu, tumačiti njegovo proučavano izbjegavanje direktnih referenci na današnju politiku kao uvjeravanje da je, u suštini, on izmišljen. Ali to poricanje gledišta je samo po sebi vrsta bježanja ili priželjkivanja. Neće ućutkati oružje.
U jednoj netipičnoj, simboličnoj sceni, ratom umorna fotoreporterka koju glumi Kirsten Danst, u oklopu i stisnutih usana, isprobava lijepu haljinu u prodavnici u centru grada izolovanoj od borbi. Kao da ona, kao i Amerika, pokušava, prolazno, da povrati svoju ljudskost.
Nejasno je da li će uspjeti. Ovakvi trenuci sa više nade i mnogo manje trzavica su sada preko potrebni.
Kud može gora distopija od ovog jednoumlja sa “bajdenovom” administracijom koju imamo danas.