Konkursni rad crnogorskih arhitekata Miodraga D. Bajkovića i Ivana S. Asanovića na lokaciji pokraj Mosta ”Millennium” u Podgorici (II)

Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh.

Sve nabrojane činjenice o koncu prvoga dijela teksta – trebala, tj. morala su znati tri člana Žirija sa prostora Crne Gore, i na samom začetku skupnoga rada: stručno i minuciozno upoznati, i na sugestivan način upozoriti članove-izvanjce, koji, naravno – o navedenom niđe ništa znali nijesu.

Stranci su ostali uskraćeni za urbanističke i druge parametre nepoznatog im prostora.

I, normalna je stvar – već na začetku cijela dalja objektivna priča, iliti njihovo stručno postupanje kao članova Žirija – bilo je okončano.

Za tako ozbiljan zadatak, kakav je bio žiriranje na datoj lokaciji – najprije je trebalo da u Podgorici proborave najmanje 10-ak dana.

Da ”ośete” Podgoricu, i svojim očima ”snime”: pješačke i ine navade njezinih stanovnika, zadatu lokaciju i korito rijeke.

To im je Raspisivač konkursa morao omogućiti i organizovati.

Tek potom bili bi naredni posvećeno i odgovorno uložiti djelati.

Arhitekt može biti stručan član žirija bilo đe po svijetu bijelomu – ukoliko je arhitektonskim konkursom zadata jedna kuća u konkretnom kontekstu.

Ovđe je bio u pitanju čitav kompleks kuća raznorodnih sadržaja, i urbanističko osmišljavanje i uređivanje cca 50.000 m2 + cca 30.000 m2.

Mimogred, u nazivu Konkursa izostalo je da se (prevashodno) radi o: urbanističkom konkursu.

Lako je za članove-izvanjce, oni ne mogu biti krivi – liše činjenice da su se prihvatili odlučivanja na apsolutno nepoznatom im prostoru.

No, svi su izgledi da su domaća tri stručnjaka pomalo, tj. podosta oskudijevala glede neophodnoga stručnoga znanja iz oblasti urbanizma.

A, uz manjak znanja nema ni realnoga kontanja.

Uglavnom, zgodilo se nešto sasma obrnuto od pristupa svih crnogorskih arhitekata.

Veći dio učesnika Konkursa, kao i članovi Žirija:

• romantičarsko-idealistički,
• nerealno-utopistički,
• i – na bajkovit način

su se zalećeli put rijeke – ka’ kad se malo dijete, koje je prohodalo, ali još nije prozborilo – neartikulisano ushićeno u trgovini zaleti put police đe su lizalice.

Kao autori rada pod šifrom: 34prirodnjackimuzej8064, povrh ruba divljega korita rijeke (na cijelom potezu od preko 500 m uzduž zadate parcele) planirali smo samo nastavak već nizvodno uspješno formirane pješačke staze sa proširenjima za śeđenje i vedute.

____________________

Samo ukratko o jednom baš sitnom detalju, koji smo planirali polovicom lokacije takođe na rubu korita rijeke – ali krupnom u nekom drugom smislu.

To je amfiteatar.

Začem amfiteatar?

Zarad toga što je na tihom mjestu u centru grada (u prirodnom ambijentu poviše Morače), upravo takav prostor za različite aktivnosti na otvorenom Podgorici više no potrebit.

Ali, začem baš (ala) antički amfiteatar?

Pa, zarad reminiscencije da je od te tačke uzvodno na po ure hoda pokraj rijeke – postojao znameniti rimski grad Doclea-Dioclea (Duklja): temelj skoro svega na crnogorskomu prostoru!

Ovo sam iskazao da bih tijem na sljedeće ukazao:

• tako se gradi mentalna slika stanovnika (a ne na o-ruk);
• tako se ”priziva” i poštuje genius loci (a ne krlja se zemlja pod nogama svojim).

____________________

Ovđe je riječ o gradskotvornom prostorno-urbanističkom oblikovanju, koje podrazumijeva (i) prožimanje urbanih prostora i pretakanje ambijenata – a tijem i gradaciju doživljaja korisnika.

A za tako nešto je:

Mjera = Čovjek

I – obrnuto!

Dodatno, jedan dio savremene arhitekture, tačnije – trend spektakla u prostoru, iliti manir koji zovem: ”spektakularna arhitektura”, bez malo se isključivo posmatra kroz skulpturalnu likovnost dvornjih izgleda njezinih kubusa/volumena.

Osobenost ”spektakularne arhitekture”, koja se stvara s ciljanim eksponiranjem scenografsko-dramaturške prisutnosti u fizičkom prostoru – zbori da se: ona humana, topla, čovjeku bliska nota arhitektonske kompozicije – podosta sotto voce čuje.

Čak se, usljed muka, srođenost čovjeka i arhitekture – i ne čuje.

Đekad je škakljiva i njezina (prava) upotrebna vrijednost …

Neće tako strašno mnogo vode pod Vezirov(im) most(om) Moračom minuti – kad će i ovaj manir (kao jedan od brojnih) u savremenoj arhitekturi – takođe minuti.

Drugo:

Za sva tri crnogorska konkursna rada karakteristično je da nijesu ušla ni među 16 radova.

Nije to uspjelo ni radu onoga japanskoga arhitekte, koji je (ja to tako shvatam) kao konsultantsku, savjetodavnu podršku imao trojicu crnogorskih arhitekata.

Ne iskazujući ni jednijem slovom svoj stav o kvalitetu četiri upravo spomenuta rada – želim, pak, subjektivno istaći da je:

• među 16,
• među 8,
• i – među 3 otkupljena rada (mnim na jedan neobjašnjivi, apsurdni ”prsten”),

dopirali radovi, zbiljski rečeno – osobito skromnoga nivoa i odudarajuće, obliku lokacije i urbanističkoj morfologiji grada suprostavljene arhitektonske forme i kompozicije.

Pride, jedan Žiriju donekle dobar, uspio rad (uljega’ im je u ”šesnaesterac”), inače vrlo neozbiljno provokativan rad – svojom ukupnošću čak imitira tipogiju arhitektonske strukture Mosta ”Millennium”.

Tijem se degradira ne samo most, već i sve naokolo dokle gođ bi i njegov djeličak pješak sa kote partera grada mogao viđeti.

A, tek (po)gledano sa: Gorice, Momišića, Ljubovića, …

Narušio i naružio bi sliku cijeloga grada.