Šešeljuga

Piše: Đorđe Šćepović

Bilo je to u jednoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu. U toj zemlji živio je ne naročito brojan, ali slobodarski narod. Kad je počeo Drugi svjetski rat i tu zemlju, kao, uostalom, i mnoge druge zemlje svijeta, zgazila je golema fašistička čizma. Neki hrabri ljudi odlučili su se suprotstaviti fašistima. 13. jula 1941. u ovoj okupiranoj zemlji dogodio se ustanak protiv italijanskih fašista.

U narednih četiri godine partizani će se boriti i ginuti za slobodu. Partizani će siromašni, gladni, goli, i bosi, na kraju pobijediti u neravnopravnoj borbi protiv bogatog i nadmoćnijeg neprijatelja. Okupatoru će pomagati domaći izdajnici, četnici Draže Mihailovića, koji su se u Crnoj Gori borili protiv partizana. Istaknutog italijanskog fašistu Birolija predusretljivo i domaćinski dočekao je Joanikije Lipovac. Koji je danas svetitelj Crkve Srbije. Sveštenici ove Crkve tokom cijelog Drugog svjetskog rata, umjesto Hristu, odano su služili Adolfu Hitleru. Pet decenija kasnije sveštenici iste Crkve služiće zlu. U nešto drugačijem obličju.

Pa će tako ’90-ih godina prošlog stoljeća, u hramovima Crkve Srbije, bodriti pse rata i prije ubilačkih pohoda njihove mitraljeze i kame škropiti svetom vodicom. I danas su na strani tame, blagosiljajući ratne zločine Vladimira Putina. No, tokom Drugog svjetskog rata sveštenici ove Crkve i svojom će rukom i svojom će kamom rezati vratove žena, đece i staraca.

I oni su, kao i Joanikije Lipovac, svetitelji Crkve Srbije. Milorad Maca Vukojičić i Slobodan Šiljak, recimo. Četnici se, kao što smo rekli, nijesu borili protiv okupatora. Kako u Crnoj Gori, tako i u ostalim balkanskim zemljama. Oni su, između ostalog, tokom januara i februara 1943. godine izvršili masakre muslimanskog stanovništva u bjelopoljskom i pljevaljskom kraju. 1945. fašizam je poražen. Adolf Hitler i njegovi sljedbenici u Crnoj Gori poraženi su. David je još jednom pobijedio Golijata. Bar se tako činilo. Ali, avaj. Neko je odlučio umjesto istorije napisati bajku. Neko je odllučio napisati umjetničku bajku. A ta bajka glasi ovako:

Šešeljuga

„Partizani su bili zli. Četnici su bili dobri. Sveštenici Crkve Srbije su žrtve. A njihove žrtve su izmaštali podli komunisti. Hitler je u redu. Antisemita Nikolaj Velimirović je u redu. Joanikije Lipovac je sasvim u redu. Četnici su bili antifašisti. Njihove krvave i herojske borbe protiv okupatora iz kolektivnog pamćenja izbrisala je zla i svemoćna ruka komunizma. 2020, nakon cijelih 75 godina od svršetka Drugog svjetskog rata, pravda je konačno zadovoljena. Ovo je neka nova istorija na koju ćete se morati navići.

Ovo je neka nova Crna Gora, na koju ćete se takođe morati navići. Ovo je pomirena Crna Gora. U kojoj osim sljedbenika kulta Draže Mihailovića niko drugi nije dobar. Zao je. Ovo je danas zemlja kojom vladaju čirlidersice Vojislava Šešelja, Ratka Mladića i drugih idola “srpskog sveta”. Ovo je zemlja čuda, u kojoj ne živi Alisa, već Andrija, četnički vojvoda, predśednik Skupštine, koji muslimanima iz skupštinskih klupa velikodušno poklanja slobodno vrijeme zbog vjerskog praznika. Jer i on je, kako sam kaže, vjerujuće biće. Otud valjda i razumijevanje za potrebe jednog vjernika. To što su Andrijini idoli ubijali muslimane nije tema. O takvim temama samo još buncaju strašni crnogorski nacionalisti.

Ovo je zemlja u kojoj premijer muslimanima obećava neradni petak. I u kojoj će neko, ko je musliman, moći da radi neđeljom, umjesto petkom, u ustanovi koja ne radi neđeljom.

Prije toga je ovaj isti premijer svim građanima obećao brda i doline. Prije toga je cjelivao od kovida preminulog Atanasija Jevtića, episkopa crkve Srbije, koji je jednom rekao: „Muslimani smrde na loj, Karadžićeve ruke su čiste“. Ali, koga briga? Za ruke krvave do ramena, i loj? O tome samo još buncaju strašni crnogorski nacionalisti. Ovo je zemlja u kojoj potonje hulje sebi daju za pravo govoriti o časti.

U kojoj najveći grešnici prvi bace kamen. Ovo je konačno pomirena Crna Gora. Pomirena u histeriji i ludilu velikosrpskog nacionalizma. Crna Gora po mjeri dvorskog tabloida Vijesti i ostalih biltena laži i mržnje. Zar nije lijepa ovakva Crna Gora? Ako nekom nije lijepa, onda nije do nje, njegovo je oko rđavo. Lice Crne Gore nije naruženo. To vam se tek učinilo. Onaj koji gleda ne želi da vidi koliko je samo lijepa, nakon 75 godina ropstva… Onda su se svi pomirili i živjeli srećno do kraja života.”

Zar nije lijepa bajka? Nije li?