piše: Đorđe Šćepović
Dok se u Crnoj Gori ovih dana slavi povratak u domovinu čuvenog političkog disidenta Duška Kneževića, tema koja uzurpira pet minuta slave ovog apostola tranzicije i revolucionara je Rezolucija UN o Srebrenici. Nakon godina izbivanja iz domovine i odbijanja da svoju disidentsku bajku predoči crnogorskim pravosudnim organima Duško Knežević je prije nekoliko dana izručen Crnoj Gori. Konačno slobodnoj i demokratskoj Crnoj Gori, u kojoj su ga prvaci režima dočekali kao Če Gevaru, a ne odbjeglog biznismena koji je oreol svetitelja zaslužio objavljivanjem snimka na kojem jednom od dužnosnika bivše vlasti predaje kovertu s nekoliko desetina hiljada eura?! A zatim postaje ikona tzv. građanskih protesta #oduprise, koji su bili tek generalna proba za litijašku kontrarevoluciju. Dakle, ukoliko vam dosadi život običnih smrtnika, snimite kratki igrani film u kojem dajete mito, a zatim isti objavite, i od čovjeka koji daje mito premetnućete se u mit. Iako se čini, nije to igra riječi, već igra sa zdravim razumom i elementarnom inteligencijom puka. „O, hvaljeni da ste vi što dajete mito!” (Jevanđelje po Dušku, 23:10)
No, kako već rekoh, Srebrenica je progonjenog tajkuna gurnula u drugi plan. Režim u Crnoj Gori po ko zna koji put potvrdio je svoju ideologiju. Ideologiju onih koji su Srebrenicu i počinili. Bilo da je riječ o partijama pred čijim bi se javnim nastupima postiđela i „đeca cvijeća“ i svi antiratni aktivisti od Vijetnama do danas, ili o partijama koje od svog osnivanja kano klisurine stoje na svojim nacionalističkim pozicijama. Srebrenica je pitanje na koje je moguće dati samo jedan odgovor. Zato je režim u Crnoj Gori pao na pitanju Srebrenice. Nije da je bilo ko iole upućen u crnogorsku politiku zatečen odnosom režima prema pitanju srebreničkog genocida. I to u času kad se pred očima svijeta događa novi genocid. U Gazi. Genocid nad Palestincima. Genocid koji se ciklično ponavlja decenijama unazad. Od početka agresije Izraela na Gazu ubijeno je preko 35000 Palestinaca. Od kojih je 15000 đece! Ali, kao da su ove zastrašujuće brojke na marginama svjetskih vijesti. Kao da su ovi izgubljeni životi izvan vidnog polja i mnogih koji su, s potpunim pravom, tražili i dalje traže okončanje ukrajinskog pakla. Jesu li vatre u paklu Gaze daleko, pa ih naša tijela ne ośećaju? Ili smo tradicionalno licemjerni te samo živimo u skladu sa svojom iskonskom prirodom? Elem, vrhunac licemjerja je kad oni koji nariču nad Ukrajinom na oči stavljaju povez dok gledaju zločine u Gazi.
Zar smrti palestinske đece nijesu razlog da slijepi progledaju? Ili tu prestaje iscjeliteljska moć čudotvoraca? Ili tu prestaje beskompromisna borba protiv zla? Ma kako se zlo zvalo? Dok politički predstavnici Srba u Srbiji i regionu, poput pokvarene gramofonske ploče, ponavljaju jednu te istu mantru „da svijet želi Srbe proglasiti genocidnim narodom“, a svakog ko govori i piše o zločinima velikosrpske politike žigošu kao mrzitelja Srba, tako i svi koji izgovore i napišu istinu o zločinima Izraela bivaju proglašeni antisemitima. Princip je isti. Da ironija bude veća, svakog ko se drzne genocid u Gazi nazvati genocidom, antisemitom proglašavaju oni koji su već nekoliko puta položili život u herojskoj borbi protiv ideologije zvaničnog Beograda. Kako onog iz 90-ih, tako i ovog danas. Ne žmuriti pred istinom u Palestini nije antisemitizam. Opominjati na zločine srpskih vojnih i paravojnih hordi rata nije antisrpstvo.
Uprkos zločinima Izraela Jevreji nijesu „genocidan narod“. Uprkos zločinima Srbije Srbi nijesu „genocidan narod“. Niti je to iko ikad izgovorio. Možda i jeste, za nekim kafanskim stolom. Jedini koji to izgovaraju, s namjerom da stvarnost okrenu naglavačke, jesu oni čije politike vape za novim smrtima. To govore Vučić, Dodik, njihova crnogorska posluga, u politici i u medijskom brlogu. Samo oni u posvećeno i brižljivo konstruisanim nastupima i tabloidnim natpisima buncaju o tobožnjim namjerama da se Srbi proglase „genocidnima“. Ali, kako je kazao Dobrica Ćosić, jedan od ideologa velikosrpskog nacionalizma: „Laž je srpski državni interes“. I taj interes će braniti svi koji slijede Ćosićeve svjetonazore. Od srpskih političara, pa sve do šatorskih zabavljačica, kojima je avgustovski režim dao krila, da lete poput ptice i da iznad Crne Gore obave nuždu. Jer, u zemlji koja je okupirana, sve je dozvoljeno. Pa i srati po njoj. Kolonizatoru se može.
Ako je nepristajanje na lavež političkog i estradnog šljama antisrpstvo, onda, kriv sam. Ako je govoriti o Srebrenici antisrpstvo, onda, kriv sam. Ako je širom otvorenih očiju gledati u užas Gaze antisemitizam, onda, kriv sam. Ipak, neću se braniti ćutanjem.