Crna vrana u bokeljskoj ljepoti

Piše: Slavko Mandić

Mrki Vuče podigni brkove, da ti viđu toke na prsima, da prebrojim zrna od pušakah, kolika ti toke izlomiše…čitao je juče iz epa genijalnog crnogoraskog Njegoša organizovani šef svega u Srbiji i srpskih postojbi izvan nje. Njegoševa sabrana djela donio mu je u Kotor na poklon jedan od ovdašnjih političkih velikodostojnik iz Zete zemlje, da mu umiri nemire i da mu saopšti onako bratski da je ovamo dobrodošao. I da nema razloga da se śekira zbog rezolucije, jer će nama ona druga o Jasenovcu sigurno proći. I eto, veli kriška, biće to 1 : 1. Što više od toga oćeš gospodare. Cio svijet na jednu bandu, a ti na drugu. Eh da znaju ko si i što si.

Ali on zna da oni o njemu baš sve znaju. Što nije, a posebno što jeste. Lisica je to. Ne može ga kriška odobrovoljit pojskom silom Vladike Danila, jer to sa njim veze nema. Jasno je to njemu, ali ta bijedna inferiornost ga ubija. Bijednik sam u ćošak i niko sa njim ni glas ni stas. Neće ni Kurti, a trebalo bi da se dogovaraju. I da ga pita što ne pušti onda Prleta „moćnoga“ da dođe na svoje Kosovo? Ne smije, jasno je. Jer čuje odgovor: Pa kad je njegova, što ne dođe? Muka velja.

Nije zadovoljan ni Crnom Gorom do kraja. Istina obezbijedio je sijaset preletača, posrbica i ostalih državnih trovača, ali to nije dovoljno da se apsolutno zavlada. Džabe uznaprijeđeni primitivizam i srednji prst na himnu Marka manitoga.

Malo je, čujete li podanici!

A mogao je biti njegov stolovač prijestoni, makar za ovaj dio izvansrpskih zemalja, pomislio je Vučko, zagledan u ljepotu Bokokotorskog zaliva. Da oni žuti ne puštiše Crnu Goru da se kokoti u svojoj suverenoj samostalnosti. Nad Vučinom se tuga navukla. Baš za predstavu kakvu je trebao. Faca već pripremljena za novinare, svjestan činjenice da mu ovđe, koliko god da je došlo njegovih jeremićki, nijesu svi Marići i Vučićevići. Pitaće ga neko nešto. A neće moći te takve da ućutka, ka što svojima čini po Srbiji. Mada, zna on koliko oni vole kad ih on (ne)sojski pomiluje riječima prebogatim iz repertoara njegove univerzalne poganštine. Ako im se nešto i omaklo, a nije, jer za njega bi i tuđu glavu dali, onda neka ih kazni. I preko mjere. Da nauče zadovijek. Izlećet može. Skoro čak i njemu, ka sivom sokolu, koji zna da to nije, no crna vrana iz horor rapsodija.

Zato faca crna i namješteno neraspoloženje. Sad će svaki čas suza mrkom Vuku. Otvorila se i kladionica. Da se bar nešto od njega zaradi. Kvote su male, iz oka njegovoga mora suza kanut. Izgubiće oni koji misle da će se čvrsti mentalni oklop suzdržati od demonstracije čuvene srboempatičnosti pred međunarodnim svijetom. Nije nešto, ali bolje išta no ništa.

I poče priču za svijet. Nema grmljavine, koliko god da je najavljivana za juče. Treba je on u Njujork, da ih tamo pospremi i da im, po običaju iz priče koju niko nije čuo, ali što mu ne bi vjerovali, kad su njegovi a on njihov. Na sve je male ekrane. I velike. Najavljeno je po bioskopima i preuređenim pozorištima za priliku koja je privilegija rijetkih, Vučko u 34 sata. Svakoga dana. Pa da dolaze i gledaju sa svih strana iz svih srpskih zemalja. Da vide ko je Srbiju uzdiga do moćnih visina. On dobrica čija je otrov med, htio bi i ovu našu. Vidio je valjda da mu ide od ruke domaćih nedostojnika, koji kleknu kad ga vide i nevide ka onda kad je cijela nacija klečala pred Turčinom. A na ovom komadiću , koji bi da otme, uz pomoć domaćih surogata, toga filma neće gledat.

No vratimo se rezoluciju o Srebrenici. Ovđe mora reći istinu. I počeo je bezočinik u svom poganom stilu. Ali ovakvom domaćinu može svašta reć. Pa i to da Crnoj Gori veliki govore kako i šta da uradi. Srbija to ne radi, podvukao autokarta, svjestan činjenice da će najvjerovatnije kolebljivi premijer ipak dati glas Crne Gore za Srebrenicu. Zato je njemu ona koju Srbi traže za Jasenovac dostojna zamjena.

Ako je tako, a slagao je ka sve do sad, što se toga ne śeti nacionalna srbijanska svijest u zemlji moći svetosavske, no naredi da se s ove bande ta bruka učini i da nas zavadi sa dobrim komšijama.