Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
- 1. 2018.
ŠVENK RUŽENA 1897 – 1947
U pjesmi Natalije Astafjeve našao sam stihove:“И птица – синица на голых ветвях /взлетает к вершинке, как ртуть“.(I ptica sjenica sa golih grana /Uzlijeće k vršici kao žïva).
I rastužih se što nema Gordane da joj kažem: u jednoj mladalačkoj pjesmi rekao sam: „Igličast cvrkute ševe – živo u termometru“. Eto, pojma nisam imao da sam prepisao Astafjevu, iako tada nisam znao da ta pjesnikinja postoji.Jednom sam svojim studentima, a i Gordani,pričao da je, kad sam bio na postdiplomskom u Beogradu,jedan profesor rekao da svaka metafora na našem jeziku, ma koliko se činila originalnom,već negdje u svetskoj književnosti postoji, možda i u više verzija.
Trudio sam se, koliko se može, da studentima i Gordani pjesnički zanat što realističnije opišem. Bez prosipanja magle. I to mi je danas jedan od dokaza da je njen život sa mnom bio posve lišen laži. Mada me silno rastužuje kad god pomislim da je pod zemljom biće koje me znalo bolje no skupa svi ljudi na svijetu. Kao da me odnijela cijelog sa sobom i često se hvatam u pomisli da o sebi gotovo ništa ne znam, a nemam koga da pitam. I utješno je da nas jednog dana zajedno neće biti.
- 3. 2018.
MARIJA PUŠIĆ 1900 – 1933
U pravu je bila Jasna Diklić kad je rekla: biće ti sve teže. Nakon dvije godine gore mi je no kad je umrla. Ili se radi o zakonu: danas je uvijek najgore. Kako god bilo, ne mogu da se tješim ni Šekspirovim stihom: „Od novoga jada stari bol će proći“, jer nisam u stanju zamisliti šta bi to moglo da me zadesi i bude lijek od bola za Gordanom. I mnogo manje se radi o žali za izgubljenom srećom, jer teško da bi iko živ pouzdano zna reći šta je to, ali svi odlično znamo šta je nesreća.
Jedno je bolje. Dok je Gordana bila živa, često me mučilo osjećanje, koje sam bilježio u stihovima, a neko ga je, u eseju o Eliotu, nazvao žal za propuštenim prilikama.Tomas Karlajl je to kazao preciznije: „Životna tragedija nije toliko u tome koliko ljudi pate, već u tome koliko toga propuštaju“, a ovu rečenicu sam upamtio jer je tačna. Danas sam siguran da, živeći 48 godina sa Gordanom, ništa nisam propustio, ni u životu, ni u književnosti. Jesam nekad osjećao da me ljubav za Gordanu sputava, prostor mog života osiromašuje, a sada znam da je to bio preduslov punog ostvarenja sebe.
I sjetio sam se Tomazea Kampanele, čije je riječi Zogović stavio kao epigraf jedne pjesme: „Usamljen, ali ne i sam“. Moja današanja usamljenost razumije do dna i do kraja Zogovićevu, doduše političku, ali zauvijek imam uspomenu Gordanu, i ja, koji nekad cijelu heftu ne prozborim ni riječ sa živim robom, niti jednog dana nisam bio posve sam.
Prije više od dva desetljeća, preveo sam Pasternakove velike stihove: “Kako se živi – sneno, / Kako je voli besano“. Dobro, u godinama sam kad se ne može ne živjeti sneno, a moje besanice pune su Gordane. Protiv činjenice da je više nema mogu poduzeti jedino to da volim sjenku. Preko dana se zabaviš nekad i zaneseš ovim ili onim, a noću mi ostaju Gordana i nesanica. U kojoj ničeg više nema, ni Gordane, i suze linu kad se sjetim stihova Kristine Rozeti kojima mi se mrtva Gordana obraća: „u snu dok boravim, / možda ću moći da se sjetim, / a možda ću da zaboravim“. Otkad je umrla, stotine tuđih stihova koje znam napamet, ili sam ih preveo, zauvijek su postali naši.
- 3.2018
SANJA RAMIĆ 1982 – 1997
Gistav Flober je napisao: “Bijah rođen da postanem košinšinski car, da pušim lule od 36 hvati, da imam šest tisuća žena, demeskinju, da brijem glave ljudi s antipatičnim licima, numidske kobile, mramorna kupališta; a ništa nemam do beskrajnih i nezajažljivih želja, grdne dosade i neprekidnih zijevanja.“
Košinšinski car sa šest tisuća žena još nije umro u meni, i ko zna hoće li ikad, a ostale su mi nezajažljive želje, grdne dosade i neprekidna zijevanja, možda i zato što žene više ne zamjećuju moje prisustvo u svijetu. Jer si star, kazala mi je, surovo iskreno, jedna pedesetogodišnjakinja. Na ulici, od ženskih listova, butina, zadnjica, sisa, nekad se nema kud pobjeći s očima, a nema Gordane da među njenim butinama nađem sunce koje mi više neće izgrijati nikad.
21. 3. 2018.
Sjetih se Dejana Gutalja, Dabićevog pjesnika koji se u ratu proslavio svojom poemom Što mrzim Sarajevo, lepi grad. Potom, pade mi na um kako mi je, iza rata, jednom, kad sam se vratio u kući, Gordana kazala: “Zvao te telefonom Dejan GUTLJAJ“.
Duša mi vapi za svakom, i najmanjom trunkom Gordane, jer cio moj zaboravljeni život s njom spava, kao u ratu Alija Izetbegović, u čeličnom trezoru koji ni jedna pancirna granata ne probija. U tim sitnicama je sva Gordana: umjesto bilo kakve priče, Gutalja nazove gutljajem, i svi su.
I otkad sam je izgubio, živim sa Igoovim maličak preinačenim stihom: Zar nikad voljenu ne vidjeti više? I plačem kao po odobrenju velikog pjesnika. Suze mi liju i dok ovo ukucavam u kompjuter.
I ustanovio sam jutros da nemam kafe za destilaciju. Nju, kao infarktaš, pijem godinama. Kad je išla sa školom na ekskurziju, Gordana mi je iz Italije donijela aparatić, a kad se pokvario, Ivana mi kupila drugi, u Zagrebu. Moraću danas da skuham bosansku.
Destilirana kafa je bez ukusa, što meni nije važno, glavno je da me rastrijezni. Ali bih joj, otprilike svakih dvadesetak dana, ili jednom mjesečno, kazao: skuhaj mi bosansku. „Jelde, da oćeifiš“, rekla je jednom. Taj glagol će me odsad s njom vezivati do smrti.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta