I ovo će proći…

Piše: Ivona Bujišić

Nostalgija. Jedna riječ koja može odvojiti srećne od nesrećnih. Na papiru samo riječ, a u stomaku i grudima osjećaj čežnje i žali za nekim ljepšim prošlim vremenima. Dok tamo negdje srećni ljudi ispisuju nove životne stranice, ljudi koji nisu srećni često stagniraju i  žive od svojih sjećanja na davno prošla vremena. Sadašnji trenutak isparan prošlošću stvarao je osjećaj besmisla i Mitru.

Mitar je bio muškarac u kasnim pedesetim godinama kada je shvatio da su srećna i bezbrižna vremena za njega samo prošlost. Jedinac u oca fudbalera i majke glumice, rođen na Cetinju Mitar je imao srećno djetinjstvo. Trenirao je fudbal, pohađao razne umjetničke škole i uvijek je bio u centru pažnje svojih roditelja, društva i djevojaka. Previše zaštićen kao jedinac u tri kuće, Mitar nikad nije morao brinuti ni oko sebe  ni oko drugih. Uvijek je bio neko uz njega, i uvijek je bio okružen bezuslovnom ljubavljaju. To je uticalo da se  Mitar kroz život  vodi parolom Kako ćemo ? Lako ćemo!  Smatrao je da će uvijek ostati tako zaštićen i bezbrižan.

Kako je vrijeme prolazilo Mitar bi gubio interesovanje za ostvarivanjem svojih ambicija. Uvijek je mislio da ima vremena, da će mladost zauvijek trajati i da će uvijek imati na raspolaganju svoje talente. Kada bi uvidio da nešto može da uradi i da je sposoban lako bi gubio interesovanje i prelazio na nešto drugo. Zbog svestranosti koja ga je odvlačila na različite strane Mitar nikad nije istrajao do kraja u svojim namjerama da se nečemu posveti trajno. Tako bi mijanjo sportove, kasnije fakultete, profesije, djevojke, drugare smatrajući da uvijek nešto propušta i da ga tamo negdje drugo čeka veća sreća.

Mitar je uvijek mislio da ima vremena i nikad nije brinuo o novcu, već je živio od danas do sjutra. Sve ljubavne odnose sa ženama završavao je lako jer je mislio da ga u budućnosti čeka ona savršena žena s kojom će  bez i malo truda moći imati savrešeni brak.

Kako je bio stariji godine su počele da se ubrzavaju. Dok se okrenuo napunio je pedeset godina kada su krenule prve životne nedaće. U jako kratkom periodu izgubio je oba roditelja, a kriza srednjih godina ubrzala se odbijanjem od strane mladjih žena koje su ga privlačile. Novac od đedovine polako se trošio, za boemski život je imao sve manje energije i novca te se depresilja polako uvlačila u Mitrov život. Odjednom je bio na terenu gdje konstantno sebe poredi sa drugima. Nije pri tome imao svijest da prilikom poređenja uvijek poredimo najgore naše sa najboljim tuđim. Gledao je na facebooku slike drugara koji već imaju i unučad, a on nema nikoga. Nema čak ni za kiriju za sledeći mjesec. Drugovi s kojima se podigao su postali uspješni biznismeni, sportski menažeri, nekima su djeca bila uspješna te su mogli sebi obezbijediti pristojan život uz punu kuću porodičnih članova. A Mitar je bio sam. Nikad nije znao koliko samoća boli. U nedaćama se nadao da može pozvati oca i majku i osjetiti olakšanje, međutim njih nije bilo, nije bilo nikoga osim boce jeftinog rubina do koje je sve teže dolazio.

Dok je ispijao zadnju kap rubina u parku, posmatrao je djecu iz osnovne škole kako puše prve cigarete. Uvijek kad bi posmatrao pojave oko sebe prisjećao se perioda kada je i on bio mlad i srećan i kada je isprobavao nove stvari. Noviteti su ga uvijek podizali, i uvijek kad promijeni zanimanje ili partnerku bio bi neko vrijeme srećan dok mu to ne dosadi.

Prvi put da se nije dešavalo ništa novo, sve je stagniralo godinama unazad i odjednom  pijan u parku ispred osnovne škole osjetio je  jaku bol. Pao je na pod, tako da su prolaznici pozvali hitnu pomoć i Mitar se u već sledećem trenutku probudio u bolničkom krevetu iako je prošlo nekoliko sati koliko je bio bez svijesti.

Dok je bio u fazi polu-svijesti, i dok je plivao između ovog i onog svijeta u bolničkom krevetu Mitar kao da je dobio sposobnost izaći iz svoga tijela.

Retrospektiva cijelog njegovog života prošla mu je kroz glavu, a nakon toga kao da je postao duh koji sa plafona bolničke sobe posmatra sebe i cimere oko njega.

Tu se nalazio bogati trgovac, dječak od deset godina i jedan stariji dekica okružen porodicom koja ga mnogo voli. Svi oni bili su u komi i na istom mjestu. Na raskrnici.

Mitar je u ovom trenutku iskustveno ukapirao pojam prolaznosti. Svi mi negdje na razumskom nivou znamo da je sve u životu prolazno, i da sve što se u jednom trenutku pojavi da će morati u nekom trenutku nestati. Ipak malo ko to istinski osjeća, malo ko je u stanju prihvatiti prolaznost svega (prvenstveno sreće i života nas samih i onih koje volimo). Dokaz za to su sve patnje koje prolazimo kao homo sapiensi. Jer krajnje prosvjetljenje predstavlja kraj patnje tačnije prihvatanje smrtnosti i prolaznosti bez ikakvog straha. Svi se kroz negativne emocije i strahove opiremo tome, naravno izuzev ljudi koji su život podredili duhovnim stazama te isti posvetili prihvatanju prolaznosti.

Kao svijest koja lebdi u prostoru posmatrao je svoje tijelo i tijela svojih cimera i shvatio je da je to samo prolazna forma. Forma alkoholičara, uglednog  advokata, mladog  dječaka, bogatog, siromašanog, okruženog porodicom ili samotanjaka, svejedno je. Niko ne može pobjeći od prolaznosti i na raskrinici svjetova vidio je da svi oklopi sa čovjeka otpadaju, sve ono za šta se čvrsto držao cijelog života. Čak i ruka koja nas drži dok umiremo ne može spriječiti da umremo sami.

Međutim, takođe je shvatio da prolaznost ne treba olako shvatiti time što ćemo za života  prljati svoju karmu i vodii se parolom ,,ma svakako ćemo svi umrijeti“.

Shvatio je da je lakši odlazak sa ovog svijeta onima kojima je savjest mirna tačnije onima koji su život proživjeli na način da je njima samima bilo lijepo i da su bili zahvalni na istom. Dakle, prvo savjest prema sebi pa tek onda prema drugima koja je samo produžena ruka savjesti prema sebi.  Savjest prema drugima uopšte ne bi bila dovođena u pitanje kod ljudi koji su savjesni prema sebi.

Mitar je konačno shvatio da je bio depresivan zbog iluzija i konačno je osjetio istinsku zahvalnost na životu uprkos životnim okolnostima što ga je momentalno vratilo u tijelo.

Mitar se probudio iz kome skroz drugačije percepcije života nakon kliničke smrti koju je proživio.

Konačno je bio slobodan od svijih misli i uvjerenja jer je shvatio da su promjenjivi a samim tim i prolazni. Prestao je da cijeni sebe i druge kroz forme i titule, prestao je da se vezuje za materijalne stvari, i shvatio da je ovaj život jedan kratki trenutak u svemiru koji treba proživjeti u miru i blagostanju. Otkazao je stan u kojem je stanovao i vratio se u staru kuću svojih predaka nadomak Cetinja.

Kuću je osposobio za ugodan boravak, posadio je baštu, te se skoz oslobodio od platežnog sistema i novca.

Opremio se duhovnim knjigama, meditirao je destak sati dnevno, te je doveo svoje tijelo i duh u fazu blagostanja. Nakon raznih duhovnih spoznaja i bljeskova prosvjetljenja koje je imao u meditacijama počeo je slikati i pisati knjige.

Kada je našao svoju svrhu u miru lako mu je bilo pretočiti je u neku umjetnost znajući da je to samo forma tog božanskog sjaja. Znao je da su njegove ruke i umjetnička djela koja su stvarale  bile samo produžetak božanske svjesti , znao je da je on bio samo provodnik, te nije upao u stisak ega kao mnogi umjetnici.

U njegovoj neposrednoj blizini nije bilo mnogo kuća, bila je jedna koja je davno napuštena od strane jedne porodice koja se preselila u Amsterdam. Jednog ljetnjeg sunčanog dana dok je Mitar meditirao gledajući u sunce, svjetlost mu je zaklonila prelijepa Marijana koja je stala ispred njega u uskoj žutoj haljini. Haljina je bila mokra od prskalica koje su prskale Mitrovu baštu i kroz nju ucrtavale su se prelijepa grudi i bokovi mlade djevojke. Građena kao pješčani sat sa bujnim oblinama i dugom plavom kosom Marijana se obratila Mitru senzuanim glasom.

Nakon što mu je ispričala svoju životnu priču i priču o svojim duhovnim putovanjima u Indiju, Maja je rekla Mitru da je izabrala doći u kuću svojih predaka kako bi radila na sebi daleko od gradske buke. Maja je bila joga instruktorka u Amsterdamu, ali umjestno da predaje to razmaženim ženama, ona je odlučila živjeti život jedne Jogine van grada.

Dok su zajedno počeli izučavati Bhagavad Gitu i jogu strast se umiješala u njihov život  i odnos, a da li im je to uticalo dobro ili loše na  putu prosvjetljenja, saznaćemo…