Za aktuelno.me
Piše: Ivona Bujišić
Nesporno je da svaki istorijski period nosi svoje dobre i loše strane, međutim činjenica je da određene bolesti dominiraju u ovom novom savremenom dobu više nego u prošlosti.
Uprkos tome što razvojem medicine ljudi danas ne obolijevaju masovno od bolesti kao što su tuberkuloza, kuga, španska groznica kao ranije, karcinom, dijabetes, depresija, bolesti zavisnosti i mnoge druge fizičke i psihičke bolesti svoj vrhunac dostižu u modernom dobu.
Dok mnogi pominju ekspanziju seksualno prenosivih bolesti, koje su sto godina unazad bile rijetka pojava zbog patrijarhata koji je vladao i ukazuju na sve veću konzumaciju nezdrave hrane, zanemaruje se ekspanzija poremećaja pažnje ADHD, koji je nekad smatran ozbiljnom mentalnom bolešću, a danas normalnim stanjem. Kako je do toga došlo?
Ja ću to izanalizirati iz svog ugla, koji naravno ne mora biti objektivan, ali nažalost mislim da bi statistika (bar kad su mladi u pitanju) bila na mojoj stani.
Rođena sam početkom devesetih godina, koje su uprkos ratovima i inflaciji bile najbolje godine koje pamtim. Mislim da pripadam poslednjim generacijama koje su odrasle uz minimalne količine tehnologije, a uz velike količine konstruktivne zabave i igre.
U ranim devedestim godinama djetinjstva smo provodili obično ispred zgrada u kojima smo živjeli, kod baki i deki, na selu, na moru.
Obično smo se grupisali po kvartovima i godištima i oformljavali smo svoje male ,,bande“. Riječ dosada kod nas u tom periodu nije postojala. Od ranih jutarnjih časova igrali bi se sa loptom, vozili bi mehaničke trotinete, rolere, bicikla. Igrali bi se ,,između dvije vatre“,žmurke, lastike,odmjeravali snage u raznim sportskim disciplinama.
Nove ideje razvijali smo kroz planove i strategije-kako pobijediti u ratu protivničku ekipu, kako sagraditi kućice i zasjede, kako se uvijek sakriti na još bolje mjesto od prethodnog.
Pametni telefoni nijesu postojali, kompjuteri su se tek počeli proizvoditi, a tehnologija koja je postojala u tom momentu samo je omogućavala ljudima lakšu komunikaciju u minimalnoj mjeri koliko je u suštini i potrebno.
Istina je da je teže bilo informisati se i obrazovati nego danas, međutim nažalost te dobre strane tehnologije i internata u smislu edukacije dosta ljudi danas preskoči i ode nekim drugim putem.
U devedesetim godinama nije bilo tog autoriteta, hrane, igračaka koji bi nas mogli namamiti u kuću mimo perioda od dva do pet kada je važio čuveni kućni red kad smo morali biti mirni.
Zavisnosti od hrane,uređaja, komfor zone koje su uobičajne danas, bile su rijetke, komfor zona za nas je bila izlazak iz zone komfora bilo da nalazimo način da se popnemo na neki krov ili drvo ili da gađamo ljude vodenim balonima sa vrha zgrade.
Tiho, u naše živote sredinom devedesetih dolazi jedna igračka koja je bila drugačija od ostalih. Igračka zbog koje biramo da ostajemo u kuću, igračka koju ne možemo izgustirati tako lako kao ostale. Igračka od koje postajemo zavisni toliko da stvari koje smo obožavali raditi napolju više nisu toliko interesantne.
Njeno ime je SEGA Mega. Tamagočiji,tetrisi,nitenda nisu imali potencijala začarati nas kao ona. Super Mario heroj Sege Mege imao je svega nekoliko života a mnogo nivoa koje treba preći kako bi došao do prelijepe princeze koju treba spasiti. I naravno nakon gubitka života igralo bi se iz početka i tako mjesecima dok se ne dođe do cilja.
Cirkus, ubijanje patki pištoljem, Pacman, Sonic služili su do momenta kada smo polako počeli prevazilaziti Segu Megu koristeći kompjuter. Početne igrice 2D zamijenile su ubrzo igrice 3D, te smo i prijateljstva gradili na osnovu zajedničkih zanimacija koje su uglavnom uključivale igrice.
Ekstremni primjeri su sa igrica Sims,GTA, prešli na ozbiljnije strategije poput Wow-a, Kantera, Dote, LoL-a… međutim ovdje se neću baviti gejmerima i njihovim zavisnostima, već ću gledati da analiziram uticaj tehnologije na prosječnog čovjeka.
Nekoliko godina kasnije od pojave kompjutera i igrica, počinju se koristiti društvene mreže. Bila sam još u osnovnoj školi kada sam otkrila Javu chat, mIRC,MSN, My Space,razne forume. Iz škole sam jurila kući da sjednem za kompjuter i dopisujem se sa znanim i ne-znanim prijateljima do kasno u noć, a vikendima i raspustima čak do zore.
Više me nije zanimao sport i druženje uživo, htjela sam sjedjeti za kompjuterom i na društvenim mrežama prikazivati se u najboljem svjetlu.
2007. godine kod nas počinje biti popularan Facebook, gdje se zavisnost diže da viši nivo. Pored objava u vidu statusa gdje pokazujemo koliko smo kreativni, sada imamo opciju i objavljivati svoje fotografije na kojima izgledamo obično ljepše nego uživo. Obnavljamo stara prijateljstva, imamo uvid u živote ljudi koje nismo godinama vidjeli ni čuli, i tako sate i dane trošimo na ovoj društvenoj mreži napravljenoj planski da nas lažnim spajanjem sa svijetom odvoji od samih sebe.
O instagramu,Tik Toku ne moram ni da pričam i pticama na grani jasno je koliko negativnog uticaja ima na naš život korišćenje filtera za uljepšavanje, odlazak na putavanja samo zbog fotografija za društvene mreže. Algoritam je i te kako znao kako da zaokupira našu pažnju i kako da satima pratimo sadržaj koji nas zanima. Ali ne preko minut za jednu objavu. Mjeru pažnje sveli su nam na minut koliko traje najduži video na instagramu i time su uticali da poremećaj pažnje danas bude svakodnevnica velikog broja ljudi.
Sa kompjutera prešli smo na pametne telefone jer su praktičniji za upotrebu. Opcija online čata na facebooku sada postaje opcija zauvijek online jer su nam telefoni uvijek u rukama. S njima se uspavljujemo, s njima se razbuđujemo.
Sve je postalo instant i dostupno, većinu knjiga i filmova možemo naći za minut na internetu, a manje se čita i gledaju kvlitetni filmovi nego kad je bilo teže doći do njih? Zašto? Zato što oni traže pažnju, a ljudi su programirani na kratke sadržaje koje mogu satima gledati na društvenim mrežama.
Sve generacije su začarane konzumerizmom i kratkotrajnim dopaminskim nadražajima i sve je više mentalnih oboljenja uprkos informacijama koje su sad lako dostupne.
Kako razvoj tehnologije ima veze sa poremećajem pažnje?
Upravo zbog instant zabave i dopaminskih nadražaja za koje ne ulažemo nikakav trud. Prosječni današnji vid zabave, ali i odmaranja predstavlja ležanje i gledanje kratkih sadržaja na telefonima. Bilo da su smiješni ili edukativni, obično su jako kratki ,a jako ih je puno, te tako možemo izgubiti sate svog dragocjenog vremena a da ništa nijesmo uradili da unaprijedimo sebe.
Generacija mog đeda u gradovima zabavljala je sebe sportom i knjigama. Igrati fudbal svakako da je bolje za fizičko i mentalno zdravlje od igranja fudbala na Soniju, a čitanje je razvijalo maštu i oplemeljivalo duh i živote čitalaca. I te kako su bili srećniji bez telefona i društvenih mreža. I riječi depresija i anksioznost bile su rijetke.
Dobri primjeri nalaze se kad je u pitanju brza hrana i brze aplikacije. Sve što je instant za tim se lako poseže. Zašto bi na putovanjima kupovala mapu i snalazila se kad može mobilna aplikacija da me vodi sama na željenu destinaciju, baš kao i aplikacije za naručivanje hrane jednim klikom.
Kako poremećaj pažnje ima veze sa depresijom i anksioznošću?
Poremećaj pažnje obično je vezan za nemogućnost usmjeravanja misli i djela na željenu stvar i zbog neistrajnosti u zadatom cilju dolazi do razočarenja u sopstvene sposobnosti pa samim tim i osjećaja krivice. ,,Ni u čemu nisam istrajan“.
Nemogućnost da se održi fokus na jednoj stvari izvire iz račvanja fokusa na više njih, na više misaonih procesa u glavi koje utiču da se čovjek izgubi.
Kad je čovjek predan nečemu do kraja šta god to bilo, on gubi ostatak misli i konfuziju koja mu stvara neželjene emocije i reakcije. Nažalost čovjek u današnjem vremenu programiran je da završava više stvari istovremeno trčeći za brzim svijetom, zanemarijući sadašnji trenutak. Malo ko dok vozi auto izvršava samo tu radnju predano, obično se razmišlja o više stvari istovremeno, priča na telefon ili se osuđuju ostali učesnici u saobraćaju.
Vježbati sadašnji trenutak predstavlja za nas nešto novo a novitetima smo počeli da se opiremo. Kao djeca obožavali smo praviti nove sinapse u mozgu učenjem novih stvari , međutim mislim da je s razvojem tehnologije ta želja opala.
Vremenom nakon puno brzih zabava i potreba, slijedi dugo nezadovoljstvo jer smo ipak na nekom nivou svjesni da smo unazadili svoj duh, tijelo i mozak.
Zašto bi se mučila da perem zube lijevom rukom ako sam dešnjak? – Nije rijetka posjeta ove misli koja uredno dođe da ometa nekoga ko je riješio da pokuša učiti nove stvati.
Zašto bi trenirala sopstveni mozak ? To je naporno, moja desna ruka je moj telefon i on završava većinu posla umjesto mog mozga.
Bilo da smo svjesni ili nesvjesni taj manjak predanosti vodi nas do depresije iz razloga što ostavlja dovoljno prostora sa protok sitnih nebitnih informacija sa interneta i sopstveno ,,overthinkovanje“ koje je izvorište svih problema.
Manjak predanosti dovodi do manjka kontrole.A u nedostatku kontrole lako se dajemo svojim distrakcijama koji služe kao kratkotrajna anestezija (nezdrava hrana,društvene mreže,zadruge,ogovaranja,poroci).
Kao da nam nedostaje semafor ili policajac koji bi regulisao saobraćaj naših unutrašnjih misli i emocija, pa je sve isprepletano toliko da ne poznajemo sopstvene putokaze.
Da li do promjene ovog softvera kojeg smo godinama programirali dolazi lako?
Naravno da ne, međutim moguće je reprogramirati se. Moguće je probuditi se i ne hvatati se za telefon, ne piti kafu u prvih par sati, ne gubiti vrijeme na društvenim mrežama, ne raditi iste one stvari kao i prethodnih godina.
Teško jeste, jer je navika dogogodišnjim ponavljanjem uspostavljena, ali je moguće. Uprkos tome što je glupost postala trend i što većina nas ide linijom nižeg otpora.
Prvi korak je priznavanje da imamo određeni problem i posmatranje sebe-svojih misli,emocija i reakcija. Svi lako uvidimo greške drugih, i pomislimo da bi mi drugačije na njihovom mjestu.
Umjesto toga bilo bi lijepo posmatrati stalno sebe.Postati čuvar svog unutrašnjeg prostora. Da, imam lošu misao, odakle ona dolazi?
Imam određenu emociju, odakle ona dolazi?
Kako se osjećam trenutno?
Koje akcije preduzimam? – zašto sam naručila hranu a nisam gladna? Koja je emocija prethodila da uradim nešto što znam da nije dobro za mene. Ljutnja na sebe jer nemam koncetraciju pročitati knjigu do kraja ili ljubomora na koleginicin uspjeh? Priznaj sebi i na svaki dat odgovor postavi si pitanje, a zašto dok ne dođeš do uzroka problema. Nekada je potrebno pronaći rane iz djetinstva kako bi zacijelili sadašnje boljke.
Mogu li sada da osjetim svaki dio svog tijela, ako osjećam neki nemir mogu li da ga lociram i samo posmatram?
Zašto ova moja ruka ide ka telefonu ili cigareti? Da li bježim od nekih svojih misli?
Da li je bolje da pustim te misli i samo da ih posmatram, kao što bih gledala film.
Da li sam svjesna sebe? Da li znam ako postanem svjesna sebe prihvatanjem i samoposmatranjem biću u stanju konačno da se kontrolišem i samo na taj način mogu postati najbolja verzija sebe.
Naravno da postoji određeni postotak ljudi koji nije upao u ovaj program, međutim kroz razgovore sa mnogim nezadovoljnim ljudima došla sam do zaključka da od ove boljke pati mnogo ljudi i da je važno pričati o ovom problemu kako bi se za početak barem prepoznao i priznao, da bi se kasnije prihvatio i otpustio.