Za aktuelno.me
Piše: Ivona Bujišić
Često u svojim tekstovima pominjem vanzemaljce, tačnije njihov pogled na Zemljane kroz prizmu objektivnosti iz razloga što ne pripadaju našoj vrsti. To ne radim iz razloga što se bavim utvrđivanjem njihovog postojanja, već ih samo uzimam metaforički kao prikaz nekoga ko bi mogao objektivno da nas posmatra bez poistovjećivanja sa našim sistemima vrijednosti i slabostima.
Kada bi vanzemaljac došao na planetu Zemlju i u nadi da upozna zemljane, pitao od čega smo satkani fizički, mentalno i duhovno, smatram da bi ostao šokiran kada bi vidio program učenja u školama.
Nakon rođenja zemljani komuniciraju sa spoljašnjim svijetom, a i sa sobom putem emocija i čula. Mi prvo osjetimo majčinu ljubav, osjetimo bijes kad smo gladni, ljubomoru itd, pa tek kasnije počinjemo razvijati misaone procese – prvo putem vizualizacije, a nakon toga putem jezika koji naučimo (pričamo ga u sebi- razmišljamo).
Emocije i misli su kao vrzino kolo, proizvode jedno drugo i tu nema kraja. Nekada određeni događaj utiče da se razviju emocije povodom njega pa zatim i misli, nekad emocije nastanu kao posljedica misli koje se ponavljaju, misli se hrane emocima i emocije mislima i jedno bez drugog ne idu.
Dakle suština zemljana su njihove misli i osjećanja i oni diktiraju cijeli naš život, a da li se o tome uči u školama? Naravno da ne, bitnije je koliko rijeka ima neka država na drugom kontinentu koju najvjerovatnije nikada nećemo posjetiti, koliko je vladao neki ludi car i koje godine, koliko uglova ima određeni geometrijski oblik…
Jedino ljudi koji su se na studijama opredijelili za medicinu ili psihologiju, imaju priliku naučuti nešto više o čovjeku, mada i to je često suženo i površno tumačenje putem teorija. (Naravno postoje izuzeci kao u svemu)
Od (ne)znanja o nečemu jedino je gore pogrešno znanje. Konkretno smo naučeni da su neprijatne emocije za nas loše dok su prijatne dobre. Religijske dogme su doprinijele tome i dodatno onemogućile da se ljudi koji ih prate izbore s ,,lošim“ emocijama na korijenskom nivou.
Neprijatne emocije nisu naši neprijatelji, već naši putokazi do korijena problema. To su samo hemijske reakcije na naš nervni sitem posredstvom hormona, koje nam pokazuju gdje leži problem kojeg nekad treba iskopati i pronaći uzrok. Svaka emocija koju osjetimo nastala je još u najranijem djetinjstvu i neki događaj bude samo okidač da se ona ponovo aktivira. Na primjer gubitak roditelja u djetinjstvu imitira raskid sa partnerom, zavist na lutku drugarice, u starijim godinama oslikava se kao zavist na ljubav drugarice.
Kada bi na emocije posmatrali kao na simptome koji nam pomažu da pronađemo urzok ni jedna emocija ne bi bila naš neprjatelj.
Koja su dva osnovna načina da se poveća emocionalna inteligencija?
Prva vježba podrazumijevala bi posmatranje sebe svakodnevno. Hvatanjem sopstvenih misli, riječi, djela vremenom bi razvili sposobnost hvatanja i posmatranja sopstvenih emocija. Neko ko je sposoban uzdići se izviše sopstvenih misli, sposoban je i locirati emociju u tijelu i posmatrati je.
,,Aha, te i te misli, ti i ti događaji dovode do tih i tih emocija, trenutno osjećam bijes, taj bijes osjećam u predjelu stomaka i prihvatam ga. Ništa strašno ovo je samo nervni impuls u stomaku i ja nisam vezan za njega i ne opirem mu se, samo ga posmatram, taj osjećaj nisam ja, on čak nije ni dio mene, to je samo emocija koja nešto signalizira i ništa više”.
Druga vježba nakon toga bila bi korišćenje te emocije kao putokaza do korijena koji bi nas oslobodio iste ukoliko bi ga pronašli.
Uzeću za primjer zavist. Milena je osjetila zavist u odnosu na Sandru jer je Sandra postala šampionka u klizanju na ledu. Zajedno su trenirale, međutim Milena nije ostvarila rezultate kao Sandra. Milena je hrišćanka koja na zavist gleda kao na grijeh, te je zbog toga osjećala još veću krivicu i pokušavala je opirati se osjećaju zavisti. Pravilo je da sve čemu se opiremo raste, tako da je Milenina zavist bila sve veća. Vidjevši da se ne može riješiti tog neprijatnog osjećanja ona je počela korisiti tehniku traženja korijena iz kog ono potiče.
Prvo se pokušala prisjetiti kada je poslednji put osjetila tu emociju? Čime je tada bila izazvana? Odgovarajući na ova pitanja Milena dolazi do odgovora da ima zavist uvijek kad ima nedostatak u svom životu. Nedostatak čega? U ovom slučaju nedostatak posvećenosti. Milena je shvatila da ukoliko počne davati sve od sebe da postane šampionka, neće imati zavist u odnosu na druge ma kakve god rezultate postizala. Milena nije davala ni dvadeset posto sebe te je zbog toga osjećala krivicu zbog lenjosti koja se prikriveno javljala kao zavist na Sandru. Dakle finalna emocija krije uvijek neku emociju koja joj prethodi. Spoznavši ovu činjenicu Milena je iskoristila zavist kao motivaciju da i ona da sve od sebe, ali ne iz inata već iz sponzaje.
Prije toga osjetila je zavist u predjelu grudnog koša te je počela koristi tu emociju da dođe do onoga čega trenutno nema. Do najbolje verzije sebe u disciplini koju je voljela i za koju je bila talentovana.
Da bi mogli da vježbamo razvoj emocionalne inteligencije i prisutnosti važno je vježbati svakodnevno na sitnim mislima i emocijama. Ukoliko naučimo svakodnevno posmatrati emocije i misli povodom nenalaženja parking mjesta, ukoliko naučimo posmatrati nelagodu povodom kašnjenja porudžbine, sreću povodom ukusnog obroka, kada dođe do situacije da osjetimo jaku emociju poput srama, zavisti, mržnje, bijesa znaćemo kako se odvojiti od nje i iskoristiti je kao putokaz do samospoznaje.
Ja ću se potruditi da pojasnim emocije u širem smislu, a u narednim tekstovima baviću se posebno pojedinim emocijama (sram, tuga, zavist, ljubomora).