Za aktuelno.me
Piše: Ivona Bujišić
Na planeti Zemlji, kakvu je poznajemo danas postoje razne kulture koje pored nekih zajedničkih karakteristika dijele i određena zajednička pravila ponašanja.
Kad se rodimo u određenoj sredini naši roditelji uče nas tako da se uklopimo u tu sredinu, usađuju nam sistem vrijednosti te određene nacije ili prostora. Ukoliko dijete usled vrućine poželi skinuti odjeću i izletjeti napolje ili ući u prostoriju gdje su ostali ukućani, roditelji u civilizovanim sredima će ga kazniti, vikati, možda čak i istući u nadi da mu pokažu da ne smije tako da se ponaša. U nekom plemenu gdje je drugačiji sistem vrijednosti to bi bilo skroz normalno, ali u većini djelova svijeta to je označeno kao sramota. Dijete u momentu kada posluša svoj instinkt i skine odjeću, ono osjeća slobodu dok već u sledećem mometu ono plače u sobi jer je razočaralo svoje roditelje koji su ga u tom momentu prekora uskratili za ljubav. A od ljubavi smo svi zavisni pogotovo u ranom razvoju, te da ne bi više bili uskraćivani mi se počinjemo ponašati onako kako roditelji i društvo od nas očekuju. Sve ovo ukazuje na to da okvire onoga što je sramota postavlja društvo i usađuju roditelji, kao i da to nisu naši lični sistemi vrijednosti. Kako smo od najmanjih nogu učeni šta je dobro i loše, i bivali okarakterisani kao dobri ili loši prilikom ponašanja većina nas nije svjesno koji su to naši lični standardi kad je u pitanju osjećaj sramote?
Nezavisno od toga kako su ugravirani ti standardi i da li su lični ili nametnuti, mi uvijek osjećamo sramotu onda kad pokušamo da se rukovodimo njima, i kad ispadamo iz kolosjeka primjerenog šablona ponašanja.
Uzeću za primjer muškarca rođenog u patrijarhalnoj hrišćanskoj sredini. On je učen da bude muškarac, takozvana ”sirovina”, međutim on ima homoseksualne sklonosti. Pokušao je ubijediti sebe da bude po mjerilima sredine i uživa u odnosu sa ženom, ali mu to nije pošlo za rukom. On pri tome ima opciju odseliti se iz te sredine i živjeti negdje gdje je to prihvaćeno, ima opciju staviti masku i gušiti se pod njom, ali zadovoljiti standarde porodice i biti prihvaćen od iste, i ima opciju priznati svima da voli muškarce. Najvjerovatnije će biti osuđen od strane porodice i sredine, biće uskraćen za njihovu ljubav, biće predmet ogovaranja i sva ta loša energija uticaće da se osjeća loše u svom već promašenom tijelu.
Sličan primjer može se uzeti i sa HIV virusom, u modernom dobu putem ljekova taj virus može biti stavljen pod kontrolu, virus se može održavati ne-aktivnim tako da ljudi mogu slobodno opštiti ne ugrožavajući druge, mogu imati HIV negativnu djecu i mogu doživjeti duboku starost međutim mnogo teže od same dijagnoze oboljelima je stid povodom bolesti jer znaju da će ukoliko priznaju biti isključeni iz društva. A to sve nas boli jer smo od istog zavisni. Da su nas ostavili kao bebe mi ne bi preživjeli što ukazuje na našu zavisnost od drugih ljudskih bića.
Neki ljudi pokušaju kroz buntovništvo u adolescenskom periodu da se odbrane od sistema i stida tako što im prkose. Međutim, taj način često bude destruktivan i vodi u razne poroke.
Koje su posljedice stida-srama-sramote štetne za Zemljane?
Kao posledica stida i ne-voljenja sebe mogu se pojaviti razne fizičke i duhove bolesti. Hormonski poremećaji, akne, karcinom, depresija, anksioznost, emocionalno prejedanje, bolovi u leđima, bolesti imuniloškog sistema, bolesti zavisnosti dolaze kao posledica stida i ne prihvatanja sebe, bilo zato što samo ,,fejk“, bilo zato što smo bili iskreni pa odbačeni. Kortizol i razni energetski naboji utiču na poremećeni rad žlijezda, i pad imuniteta, što kasnije može dovesti do raznih bolesti.
Potreba za pažnjom i ranjivost su takođe karakteristike ljudi koji osjećaju sramotu, i najviše se to vidi po poznatim ličnostima kao što su Britney Spears, Michael Jackson, Madonna, Selena Gomez, Whitney Houston, Amy Winehouse, Freddie Mercury… Oni su postali poznati po svojim talentima, i dobili ogromnu pažnju i ljubav javnosti, međutim zbog nekih svojih postupaka, različitosti, oni su bili izloženi javnoj sramoti, te su neki otišli putem poroka koji su ih na kraju ubili, a neki su uprkos svemu po svaku cijenu željeli da ostanu prisutni u medijima. Bitney u užasnom stanju i dalje skreće pažnju na sebe na Instagramu, Selena Gomez uprkos promjeni izgleda usled bolesti i osude zbog toga od strane medija i daje želi biti prisutna i boriti se sa vetrenjačama. Madona takođe želi po svaku cijenu ostati mlada jer očigledno je da ima stid povodom starenja. Ego kad se navuče na slavu sa nje se jako teško skida. Ukoliko bi se povukli smatrali bi da je stid pobijedio a ne znaju da su žrtve istog prisutnošću u medijima po svaku cijenu u cilju zadovoljenja ega.
Sad se postavlja pitanje kako sebi pomoći kad je sram u pitanju?
Prvo moramo uvidjeti koji su to standardi koje nam je nametnula sredina? Kad ih istinski prihvatimo i prglimo oni više neće imati moć nad nama, osim su to neki standardi koje ne možemo da promijenimo. Ukoliko je neko rođen sa čudnim oblikom glave gdje ne pomažu ni estetske operacije on se više toga neće stidjeti ako to istinski prihvati. Ukoliko je neko debeo, u sredini gdje su svi vitki od njega zavisi da li je vitkost njegov standard ili sredine? Ako prihvati da je sredine otpustiće tu potrebu da smrša, a ukoliko je njegov poradiće na tome da smrša jer će znati da će se bolje i ljepše osjećati.
Ako se i nakon spoznaje da su to tuđi standardi i dalje javlja sram taj sram postaje već naš izbori to takođe trebamo prihvatiti. I tada kad bi se priznalo sebi ,,ja želim da se osjecam loše jer imam crnu boju kože” – samopoznaja i priznavanje sopstvene mazohističke pobude za sramom bila bi kao oslobođenje jer bi se dovela pod svjetlost svijesti te bi sav mrak iz nje obasjao pa samim tim i nestao.
Ako se zapitamo pri punoj svijesti i pameti koji su to MOJI standardi i ako uvidimo da su to neki standari koji su nama lično teški za pratiti pa samim tim i kontradiktorni, mislim da je vrijeme da mijanjamo uvjerenja.
Sve čemu se posvetimo ono raste pa tako i rad na standardima i stidu, a korijen ležu u oslobađanju od tuđeg mišljenja.
Kako?
Kroz oslobađanje od sopstvenog mišljenja, kroz ne shvatanje ni sopstvenog ni tuđeg mišljenja lično jer je ono sklono promjeni u zavisnosti od okolnosti.
Tek kad se oslobodimo sopstvenih misli i uvjerenja, možemo se osloboditi tuđih i na taj način doći do slobode i kroz oslobođenje od srama. Monoteističke religije nam pomažu da sram ojača kroz nametanje njihovih uvjerenja i osudu zbog nepoštovanja istih dok put samoposmatranja i samopoznaje otvara nam vrata mira i prihvatanja sebe na planeti Zemlji.
Kada sebe prihvatimo, prigrlimo i posmatramo kroz empatiju možemo uvidjeti veću sliku sebe i svijeta, možemo otpustiti nametnute programe i uvidjeti da možda naša uloga na planeti Zemlji nije da ih ispunimo.
Svijet je pun onih koji su okovani i sputani pravilima i standardima, a složićemo se da su se i oni posebni kao Nikola Tesla držali samo poznatih okvira i standarda, ne bi nikad poletjeli iznad prosjeka i pogurali čovječanstvo.
Bravo! Svaka cast!