Sve naše gluposti

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Vrijeme je pred blagdane, ili kako kažu u pravoslavlju, blage dane. No, nisam kompetentna za vjerske praznike, pa se čitalačkom publikumu ispričavam zbog te svoje neukosti. Među katoličkom većinom u kojoj sam odrasla u ateističkoj manjinskoj familiji, bitno je znati blagovati: prakticirati vjeru na dostojanstven način. To bi najprije značilo znati darivati i znati primati,  ne pretjerivati ni u čemu, pa potom i znati praštati i znati biti ponizan pred onim tko nam oprašta.

Malo se tko drži tog pravila u praksi vjerovanja. Raskalašni i hedonistični, naši se ljudi svih vjera najprije nauživaju hrane. Kupuju kao da je kraj svijeta. Ovaj tzv. Crni petak zatekao me u Beogradu. Otvarao se neki novi dućan bijele tehnike u negdašnjem evropskom kongresnom centru Sava, sada  centru dućana.

Ljudi su u stampedima hrlili da nabave još jednu elektronsku igračku. Svejedno je li to televizijski prijemnik, laptop ili tobožnji pametni telefon, usisivač, svjetiljka, mali kućni aparat, bilo što samo da je u pola cijene… Repovi su bili ogromni. Ljudi ozlojeđeni i poprilično izbezumljeni.

Nije više bitno jesu li građani ove zemlje svake godine pred izborima. Njihov aktualni predsjednik države ionako blefira s izborima, da bi uvijek iznova dao legitimitet svojoj vladavini. Koja je ionako jedna kolektivna blasfemija. Reći će kao u onoj dosjetki u kojoj jedan revnostan građanin pita: Zašto vi političari mislite da su svi ljudi idioti? Valjda zato, odgovorit će jedan vučićevski intoniran političar, što ste glasali za nas. I odista je tako. Svi su oni dobili legitimitet svih koji izlaze na izbore. I koji u strahu da od zla ima gorega, biraju prosječne ili ispodprosječne likove. Koji se ničim nisu istakli.

Čitamo kako je u Crnoj Gori između 20 i 30 hiljada diploma krivotvoreno. Prispjele su uglavnom iz pokrajinske Bosne ili Srbije. Vlasnici su im ljudi zaposleni pretežno u javnim službama, u državnoj administraciji. U vrijeme raspisivanja konkursa kandidat nema potrebnu spremu, pri kraju tog roka donese diplomu i dobije posao. Pri tom znanje i iskustvo nemaju svrhu. A tek kad na provjeri traženih uvjeta posljednji rangirani bude primljen, a jedini ispunjeni uvjet je partijska pripadnost ili rođačke veze sa onim koji donosi odluku! Ne podcjenjujemo nikoga, no kako su se samo dosjetili da dilaju diplome u mjestima koja nemaju ni respektabilnu srednju školu, a  fakulteti su nikli kao gljive, uglavnom nakon 90-ih prošloga vijeka, i to mahom privatni fakulteti i univerziteti. Davno je prepoznat način vladanja narodom: učiniš ga nepismenim ili ostaviš polupismenim, i evo ti podatne materije za vladanje. To nije samo iskustvo Afrike ili Azije, već i Balkana. Koliko je tu ljudi iako elementarno pismeno, pravno ili medicinski nepismeno?

Nije ni Crna Gora sa svojim sveučilišnim kadrom perjanica mnogo bolja. A mnogi su ljudi zaposleni na univerzama nedovoljno intelektualno i znanstveno zreli. Sama činjenica da koketiraju s dnevnom politikom i aktualnom vlasti, bilo kao pozicija bilo kao opozicija, čini i njih i njihovo mjesto upitnim, suspektnim. Neka vrsta korektiva vlasti čine i NVO udruge, organizacije, stožeri. I oni se ponašaju kao da je njihova zadnja, kao Božja. Smatraju se neupitnima, a da ih nitko nije ovlastio za njihove zapomažuće, cinkareće i neka mi oproste entuzijasti među njima, udbaške metode. Nećemo više biti naivni pa vjerovati da oni nisu ničiji namjesnici. Ne, nego su svoji, sve se bojim. Pitajte samo odakle su financirani i kolike mastodontske uprave stoje za vratima tih otvorenih društava, pa će vam biti jasno. Iz svakog je njihova javnog istupa jasno da žele preuzeti vlast. I samo stoga da bi vladali. Jer je moć najveći opijat. Jer ne lobiraju oni za slobodnog građanina, socijalno stabilnog, zdravstveno osiguranog, osviještenog  i ekonomski osiguranog. Ne, oni su većina bivši ljevičari, razočarani liberali ili štoviše, dobro ušuškani sveučilišni nastavnici. Njima nije na srcu ni Hrvatska, ni Srbija, ni Crna Gora. Njima je na srcu svjetski poredak u globalističkoj floskuli o ujedinjenosti svih svime, informatičkom revolucijom i virusnim infekcijama, proizvodnjom dezinformacija i tobožnjom zaštitom ugroženih skupina. No najprije su započeli s psećim pravima, pa nastavili s legalizacijom homoseksualizma, sada su im smeće i otpad žiška koja pali parlamentarne sjednike. Pogledajte koliko je desničara zasjelo u Evropi na premijerska ili predsjednička mjesta, koliko ih je u vladama tzv. zapadnih demokracija. Nizozemska, Švedska, Mađarska. Pa čak i Francuska, promotri li se pažljivije makronovska politika… Rijetki su primjeri kao katalonski, iz Barcelone, koja je prekinula institucionalne odnose s vladom Izraela, sve dok „ne dođe do konačnog prekida vatre koji jamči poštivanje temeljnih prava palestinskog naroda i poštivanje rezolucija Ujedinjenih naroda o sukobu“. Ovaj je stav izglasan na inicijativu ljevičarske stranke i socijalista. I španjolski je premijer pozvao na priznanje palestinske države. Došlo im je do razuma da polovica stanovništva Pojasa Gaze čine djeca.

Ipak, zanimljivo bi bilo usporediti ove suvremene, aktualne reakcije sa onima nakon Oluje kad je u ljeto 1995. sto i pedeset tisuća Srba, mahom  ruralnog stanovništva, prognano iz Hrvatske. I kako je samo jedan diplomat, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, Piter Galbrajt, sjeo na traktor s njima i solidarizirao se javno otklonivši sveopću euforiju o pobjedi nad „pobunjenicima“.

Ili, koliko je regionalnih ili svjetskih  humanitaraca reagiralo na bombardman Beograda 1999., izveden 88 puta? Intelektualaca, liječnika, pravnika, nezavisnih novinara? Jesu li uživali u odmazdi upućenoj Miloševiću? I ruku na srce, je li zaista Kosovo samo albanska pokrajina? Ima li  tamo tragova srpskog postojanja, kulture, znanosti, graditeljstva, duhovnosti?  I da ne idemo dalje od katalonske secesionističke politike: je li ikad Madrid potvrdio Barceloni planove za odcjepljenje? I hoće li to ikada učiniti?

No, nažalost ne živimo ni od povijesnih  ni od suvremenih analogija, niti učimo iz njih. Zamišljamo da smo iznimni, jedinstveni, neponovljivi, slobodoumni ili  pak model i primjer za druge. Ne vidimo ni ono što nam je pred očima ili u vidnom polju. Slušamo svakodnevno savjete o uštedi energije. Perite na nižoj temperaturi rublje, suđe, smanjite dužinu tuširanja. Zar treba da tako podržavamo bakterijske i virusne infekcije  kojima vrvi kugla zemaljska? Zar znamo kamo će otići, gdje će biti ušteđena ta voda koju nismo potrošili? Dođe li ona  do mjesta bez pitke ili tekuće vode? U Africi ili samo u sjevernim krajevima? Nije li već opće mjesto slaba lična higijena Francuza? Zar u djetinjstvu i starosti kad smo najkrhkiji, trebamo smanjiti razinu elementarne osobne higijene, urednosti stanovanja i besprijekorne čistoće hrane koju uzimamo? Zašto dopuštamo da nam ispiru mozak sugestije javnih ustanova koja danas propagiraju jedno a sutra drugo? Da jedemo trulo voće i uzastopno zamrzavano i odmrzavano meso? Tko će uvesti reda u ovu opću konfuziju koju  možda i Svjetska zdravstvena organizacija provodi, posebno otkad je programirani virus corone – 19 pobio toliko milijuna ljudi? Kako su izgledale Italija i Indija za vrijeme pandemije? Smijemo li to zaboraviti? Dolazi još jedna zima. Bojim se da u svjetskim laboratorijama projektiraju još jednu vrstu totalne opasnosti.

U Hrvatskoj je, kao i u obližnjim zemljama Srbiji i Mađarskoj na djelu svinjska  kuga. Iako bezopasna za ljude traži hitan odgovor u uništavanju blaga. Slavonski seljaci vrše pritisak na vlast da im odobri svinjokolj. Vladajući ne popuštaju, seljaci zatvaraju ceste. Hoće li to biti još jedan okidač  za ionako  nepromišljenu hrvatsku agrarnu politiku? Prolazila sam nedavno ovim prostorima. Naizgled beskrajna slavonska ravnica vapi za oporavkom: populacijskim najprije.  Koliko znam, najviše je mladih otišlo  u svijet odavde. Nitko ne želi težak i neizvjestan rad u poljoprivredi i stočarstvu.

I da zaključim  s mišlju afričkog političara Kenijate: Kad su došli misionari, Afrikanci su imali zemlju, a misionari Bibliju. Naučili su nas da se molimo zatvorenih očiju. Kad smo ih otvorili, oni su imali zemlju a mi Bibliju.

Bojim se da ćemo jednako kao i Kenijci, s novim nametima i propisima na koje obavezuje EU, ili samo zakonodavci svake od zemalja u regiji, ostati na cjedilu kao bezemljaši. Nama nametnuto slovo zakona, njima naši kapitali: zemlja, tvornice, arhitektura, stara znanja i tradicija, i sve ono što je u nasljeđe ostalo.

Nama preostaje i slijedi kolektivno zaglupljivanje i svođenje na sluganstvo. Ne pružimo li otpor, ostaje nam neslavna sudbina da budemo samljeveni u fabrici historije ili da posve nestanemo. Vjerujemo li zaista da će nam kaos u obrazovanju, pravu, ekonomiji,  i nadasve partitokracija  i nepotizam, osigurati onakvo blagostanje kojemu se svi nadamo i priželjkujemo? Ili smo naivni i neuvjerljivi kao likovi tv spotova i novela uoči blagdana. Režemo puricu na blagdanskom stolu i kesimo se u kameru.