Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
15.10.
VINKA MEŠTROVIĆ učenica II. razreda učiteljske škole 10. 4.1952 – 13.10 1959
Desetinama sam puta dosad, u suzama, kazao sebi: ne umijem, ne mogu, neću i ne treba da živim bez Gordane. Kad sebi dođem, znam da živjeti moram. Jer imam dijete. Time sam za ovaj svijet privezan kao galiot za lađu. A nisam od onih mađioničara koji pregrizaju lance.
23.10.
MAGDALENA MORIĆ 1894 –1932
Sjetio sam se Sene. One koja bi, kad bi je moj prijatelj nategao, prsla ko lubenica. Nakon tih riječi, zraknuo mi je u lice da provjeri jesu li me unesrećile koliko treba.
Docnije, kad sam otišao na postdiplomski u Beograd, sretnem Senu u knez-Mihailovoj: došla na festival filmova, kratkometražnih ili dokumentarnih, ili oboje, više se sjećam. „Hajde sa mnom na projekciju“, veli. „Nemam ni banke.“
„Pa ja ću ti kupiti kartu“, veli Sena uz osmijeh.
Imao sam dobru stipendiju, a vazda bio bez prebijena groša: golemi grad bi mi lako i brzo oteo pare iz ruku. Kad smo se ja i Gordana uzeli, zauvijek sam se riješio ne malog belaja: svu platu i sve honorare vazda sam davao u ruke njoj koja je umjela biti čuvarna. Čemu su se neki moji prijatelji čudili. „Pa šta ću“, rekao sam. „Ne pijem, niti imam ljubavnicu. Za koji moj da od nje krijem pare?“
Sve je bilo krasno, i filmovi i diskusije potom, a zar bi i moglo biti drukčije uz Senu u koju sam bio zaljubljen prije tri godine. Čak mi je bila nekud i zanosnija.
Kad smo izašli vani, već je bilo jedan iza ponoći, možda i pola dva, i ni jednog autobusa ni tramvaja do Zvezdare, a nisam imao čime platiti taksi.
I Sena me povede u stan koji je ustupio jedan prijatelj za tih nekoliko dana, ali u tom luksuznom gnijezdu, kao stvorenom za bludne radnje, nisam je niti pipnuo.
Razgovarali smo dugo, nadahnuto, i mnogo se smijali, ali sam sve zaboravio, i šta smo pričali, i čemu smo se smijali, pamtim jedino da mi je ujutru, kad me izvela na doručak, Sena rekla: „Ti sve razumiješ“.
Ovog se sjećam valjda zato što mi je bilo zagonetno: ženama je, otkako sam počeo a njima rzati, kako bi rekli u Papama, postati misterija u mojim očima bilo lakše nego meni odvrnuti žarulju.
Siguran sam da nije mislila na moju veliku pamet već na sposobnost da naslutim šta je u drugima. Da lako postanem oni. Da gledam iz njine kože. I mada se ne sjećam povodom čega je ovo rekla, pokušaću da njene riječi prevedem:
Marko sve razumije, čak i to da bi bilo sramotno i pomisliti da opali Senu, mada mu se idealno namestila, neprestano je na to i mislio, ali bi doveo u nepriliku nju koja zna da je zaljubljen u Gordanu, i ne bi mogla prihvatiti obično kecanje, jer bi ličilo na otimanje momka drugoj, a ne bi mogla ni odbiti ga, jer ga zna šest godina i dovoljno su bliski da bi i jedno od njih moglo sebe optužiti za goli blud.
Ili je možda, ko zna, Sena osjećala da mi se ranije veoma sviđala, vjerujem da to ženama sam đavao odhaberi, i da bi nešto slično moglo, te noći, opet planuti u meni kao iskupljenje pohote, i nije mislila dalje?
Gordani sam sve ispričao, ne odmah, valjda sam to zabacio u tamni kutak, već kad smo bili u braku, a ja se sjetio i te propuštene prilike, od kojih se moja prošlost zapravo i sastoji, ali sam voljenoj mogao slobodno gledati u oči jedino ako nemam tajni: čim bih joj pokušao prećutati bilo šta, osjetio bih se krivcem, pa je bolje bilo da se malo stidim pred njom i zatim, razriješen grijeha, nastavim s njom živjeti istinu. Ivana mi je pričala da među muzičarima postoji ironično geslo: bolje je pet minuta brukati se nego šest mjeseci vježbati.
I prošlo ne znam koliko, ja oženjen Gordanom, i doznam da moj sarajevski prijatelj i pjesnik, koji je imao ženu i lijepu i pametnu, Senu taslači uviteške i odavno: i on je spadao u „vitezove koji su ispovedali vernost između dva izdajstava“, kako bi rekla Isidora Sekulić.
I neka ju je handrio: danas, kad smo obojica starci, Marko je lišen uspomena na Senu, a moj prijatelj mi liči na vlasnika Indije, a „kada u prošlosti postoji Indija, za vrijeme nesanice imaš se čega sjećati“, kaže Čehov.
Drugi moj prijatelj, zvaću ga Nedim, koji, koliko mi oči pomažu, ne vara suprugu, nedavno, kad mu je u hotel došla ne znam koja žena, čim je ušla, iz principa joj je kazao: „Hajde, skini se. Da te ja ne skidam“. Obično mu odvrate: „Daj, Nedime, ne zezaj.“
„Ali ja sam vazda zadovoljan, jer ni jedna ne može pričati da je bila sa mnom u hotelskoj sobi a da joj nisam iskao. One kojima sam iskao i odbile me, te su mi postale dobre prijateljice. One kojima nisam, kasnije me nisu gledale baš najboljim očima, a neke su mi postale i dušmanke, valjda sam ih uvijedio jer nisam tražio da mi daju ‘makar na vr’ njega’, kako bi rekao Mišo, veliki moj drugar iz dana kad sam živio na Cetinju“.
Našto sam se sjetio Sene: mora da me smatrala blećkom. I jesam blećak, bio i ostao, pa šta? Nikad se nisam dokazivao ni pred Gordanom, ni pred ostalim ženama, više se ne dokazujem ni pred čitaocima. Možda i zato pod starost bolje pišem.
(Datum je bio, kao u Gogolja, nikoji)
BOGDANOVIĆ VUKICA 1942 – 1973
U povratku od Gordane, kod Ali-pašine džamije, tamo gdje se okreće tramvaj četvorka, prešao sam ulicu na crveno, mada uvijek sa ostalima čekam da se upali zeleno, ali ovaj put sam valjda bio previše zamišljen, što najčešće znači da sam opet nosio praznu glavu kroz ispražnjeni svijet. sam Kad sam prešao ulicu, čujem iza leđa glas: “Gospodine, prešli ste na crveno“. Okrenem se i ugledam dva policijaca, veselih lica, jer su bili mladi ko kaplja, čak meni nasmiješeni, mada nije vjerovatno da su me poznali. I, šta ću, zastanem da disciplirano pretrpim konzekvence svog prekršaja.
Kad su mladići u uniformama prešli ulicu, baš u čas kad je trebalo da mi se obrate, kraj mene je projurio trolejbus za Otoku. „Izvinite“, viknuo sam, „pobježe mi tramvaj“ – rekao sam baš tramaj – „nemam vremena, ćao“, mahnem im rukom, nagarim trčati iz sve snage, i stignem trolejbus na stanici kod zgrade Vrhovnog suda F BiH.Mora da su ona dva mladića pomislili: “Aaa, stare karine, šta mu bi?“Potom sam se u trolejbusu sebi smijao, ali je sreća što me u njemu niko ne poznaje, jer bi mislili da je profesor poludio.
Gotovo sve Sarajlije zovu me profesor. Svega jednom sam, koliko pamtim, čuo iz njinih usta riječ pjesnik. Jedna žena, dok sam prolazio kraj nje, kazala je svom curetku: „Ovo je naš veliki pjesnik Marko Vešović“.
Sjetih se Gordane i velim u sebi: suva je šeta, srećo moja izgubljena, što nisi mogla to da vidiš. Smijala bi se do suza, na kojim sam ti vazda zavidio. Jer onaj u trku bio je pravi, nepatvoreni, stopostotni tvoj čoek. Nekad mi nedostaješ i zato što više nemam s kim da dijelim vlastite ludosti. Koje su mi često bile drage i zato što su moje i zato što su znale i tebe oveseliti.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta