Lakše se diše…

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Sjećate li se reklame za Bronhi bombone: Lakše se diše… Tako bismo i mi željeli reći nakon četveromjesečnih porođajnih muka s novom crnogorskom vladom. No bojim se da nećemo moći odahnuti. Unatoč podacima o njenom sastavu. Reklo bi se da su u njoj sve same lučonoše. Sjajni đaci i studenti. Pozavršavali studije i specijalizacije vani, od Japana do Amerike. I naivno, donose visinu svog prosjeka. Kao da mi ništa ne znamo. Na zapadnim sveučilištima visoke brojčane vrijednosti idu do 30 ili 32 boda. Oni nam podastiru brojke, one do 10. Tipične za beogradske ili podgoričke fakultete. Prozirna se laž odmah ustanovljuje. Zatim, mnogi od njih, velika većina, ne daju podatke o datumu rođenja. Kao da se spremaju na udaju ili ženidbu, pa da bolje prođu. To sam zapazila i na biografskim stranicama u knjigama mnogih autora u Crnoj Gori, posebno kod autorica. Smiješno…Po osvojenim ocjenama reklo bi se da je i najnovija vlada ekspertska, ali za razliku od eksperata ovo su kursisti. No prvo, ne znači da su dobri studenti i dobri praktičari. Pa  čime onda bez validnih referenci ispunjavaju svoju ekspertnost? Potom, mnogi od njih nisu uopće kompetentni za resore koje pokrivaju. Najveće je iznenađenje doktorica fizikalne medicine kao ministrica kulture i medija. Tu su i  psiholog kao ministar javne uprave, filozof kao ministar vanjskih poslova,  pravnik za ministra urbanizma, ekonomist na čelu ministarstva za demografiju i mlade, kardiokirurg ministar za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, srednjoškolski profesor za ekonomsku politiku i ekonomski razvoj,  biotehnolog za ministra saobraćaja i pomorstva, ekonomist za ljudska i manjinska prava. Tri su Albanca i četiri žene u novoj vladi. Albanski me političari u Crnoj Gori podsjećaju na srpske u Hrvatskoj. Uvijek se priklone aktualnoj vlasti. Pod izlikom da jedino tako opstaju.

I zato se, ne samo zbog imenovanja Andrije Mandića za predsjednika Skupštine, protestiralo u Podgorici na bulevaru ispred ove zgrade. Iste večeri kad se birala vlada. Okupilo se puno građana, četverostruka ulica bila je krcata prosvjednicima svih dobi. Novog je šefa Parlamenta izgleda preporučila titula četničkog vojvode. I ne samo što to ne uklanja iz svoje biografije, već u intervjuima opravdava. Okupljeni građani nosili su crnogorske zastave, pjevali nacionalnu himnu, i kroz govore nekoliko svojih predstavnika, upozorili na političku krizu koja se produbljuje i produljuje. Oni su, čini se, spremni do posljednjeg daha braniti crnogorsku državnost. Badava što je u svojim kritikama ovog izbora i Evropa bila ažurna, što je i Tonino Picula, posebni izvjestilac za Crnu Goru bio skeptičan i zabrinut. Oglasili su se i američki izvori svojim primjedbama za sastav vlade.  Svejedno, većina izabranih članova su antievropski i anti-Nato raspoloženi. Bez obzira na svoje izjave kojima Crnu Goru „sigurnim putem“ vode u EU. Jasno je da su oni Vučićevi i Putinovi namjesnici. Srbija gubi Kosovo, i želi ga nadomjestiti Crnom Gorom. Davno je izgubila Hrvatsku i svoje planove da prigrabi i Jadran. Pa sad kroz Crnu Goru i njeno Primorje Srbija i posebno Rusija, žele izlaz na toplo more.

Još ću jednom ponoviti, jer ta činjenica izgleda neće zastarjeti: nepojmljivo je koliko je i kako propagandistički u Crnoj Gori djelovala SPC. Ta parapolitička i paravojna organizacija, nameće se kao država u državi Crnoj Gori. Nitko normalan neće shvatiti kako je mogla od manastira u Crnoj Gori napraviti ne samo političke štabove već i arsenale oružja. I kako to namjerava naoružati svoje vjernike ne vjerom, nego mržnjom i oružjem. Vjerojatno bi to oružje poslužilo u nekoj dramatičnoj situaciji da jedne crnogorske državljane okrene protiv drugih. I pokazuje se da je SPC najagresivniji huškač u svim za Crnu Goru prijelomnim situacijama. Nisu li poruke poglavara te crkve ujedno bile i poziv na negaciju svega crnogorskog kod trećine crnogorske populacije ? I kako se  taj licemjer u Hrvatskoj pritajio, da ne zucne ništa protiv  dnevne politike, nego se maksimalno prilagođavao aktualnoj hrvatskoj vlasti?  Badava presuda Suda za ljudska prava u Strazburu  iz 2012.  kad je riječ o vlasništvu “SPC nema nikakva prava nad zemljištem, manastirima, manastirištima etc., u Crnoj Gori, već je tu vlasnik država Crna Gora  sa dokazima o vlasništvu iz 1913-1921, te 1989.g.“ Tako da ni Temeljni ugovor koji je potpisao Abazović nema nikakvu pravnu snagu.  Stoga  će  i Vaseljenska patrijaršija poštivati odluku Suda te najdalje do 2025. potvrditi autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve.

Pitamo se, ne bez zebnje, kako će izgledati crnogorska država i društvo za mandata ove nove, 44. vlade?  Hoće li ona svojom politikom stalno izazivati demonstracije crnogorskih građana, njihovu pobunu i nemire? Mnogi istaknuti Crnogorci otvoreno pozivaju i na bunt i na bojkot popisa. Ne znam koliko  je to oportuno sada, kad su upitni putovi do Europe, s novom desničarskom, klerikalnom i prosrpskom Vladom i Predsjednikom. Jer tko bi normalan pripustio jednog crkvenog poglavara u državni rezidencijalni prostor i tamo mu priredio svečani ručak? Puno sam puta  kritički pisala o klerikalnom aspektu hrvatske politike, ali tamo se nikad nije desilo da ijedan nadbiskup ili kardinal borave na Pantovčaku ili u Dvercima.

I mnoge druge stvari koje su se desile zadnjih dana i sedmica, upućuju na neprilično, neodgovorno, nesmotreno ponašanje vladajućih. No što s njima? Možemo li ih odbaciti i postajati sve više rezignirani, ili se zaista moramo okupljati pod zajedničkim krovom obrane svih crnogorskih institucija? Od jezika i kulture, od zakona i sudova, od prava na identitet, entitet i etnitet u ovom galimatijašu političkih praksi u koji su udrobljene sve naše posebnosti, s namjerom da se integriraju i nestanu pod egidom neke nove Srboslavije.

Mandatar za sastav 44. Vlade Milojko Spajić dostavio je Skupštini ekspoze ali ga  nije osobno predstavio Skupštini i poslanicima, što je nezakonito i unikum u parlamentarizmu. On, singapurski i engleski đak, osvrnuo se na suvremeno stanje fakata u državi kojom će, uz simboličkog predsjednika bez većih ovlasti, vladati.

Mandatar iz Pokreta Evropa sad u pisanom tekstu ekspozea je  napomenuo o etno-nacionalnim podjelama i tenzijama, “kojima smo nažalost svjedočili prethodnih godina i decenija, i koje moraju ostati za nama”. Taj zaključak sastavom predloženog kabineta ničim nije potvrdio, naprotiv.

“Mandat koji smo dobili moramo iskoristiti da gradimo društvenu koheziju, jačamo nacionalno jedinstvo i Crnu Goru učinimo, za svakog njenog građanina, najljepšim mjestom za život, u kome se različiti identiteti shvataju kao bogatstvo, a ne povod za diskriminaciju, u kome su znanje, sposobnost i integritet mjera ličnog i kolektivnog uspjeha, a država i njena administracija mehanizam u službi građana i razlog njihovog istinskog ponosa. Naša vizija je Crna Gora kao Švajcarska Balkana i Singapur Evrope. Vlada, koju vam danas predstavljam, odraz je razumijevanja upravo tih očekivanja od junskih izbora.“

Tako je  najavio novi premijer u novom  Parlamentu. Pomišlja li da su mu komparacije neumjesne: Singapur, otočka zemlja koja živi od trgovine i luka, dugogodišnja britanska kolonija. Švicarska, neutralna zemlja, izvan EU, osnovana mahom židovskim  kapitalom i organizirana u 26 kantona s 15 puta većim stanovništvom od Crne Gore, koja živi od turizma, stočarstva, čokolade i bankarstva. Izbjegla je zahvaljujući svojoj neutralnosti dva svjetska rata. S četiri službena jezika u upotrebi. I nije unutar Evropske unije.

Kako može biti tako nesmotren da uspoređuje jednu staru bogatu zemlju, dugo koloniju, ili otok enormnog kapitala usred Evrope kakva je Švicarska, s Crnom Gorom koja jedva preživljava, gušeći se u kreditima i javnom dugu? Je li izgubio svaki kompas novopečeni premijer, kad želi u četiri godine mandata od Crne Gore napraviti Diznilend? Ili je toliko infantilan da se javno igra praznim sanjarijama?

Moji drevni Starocrnogorci, iz Lješanske nahije – jedne od četiri koje su bile uvijek slobodne i nikad pod Turcima – za lijevak kažu lakomica. Dok usiplju rakiju ili toče vino u boce. Meni se čini da se sav ovaj magloviti, prenapuhani  program može tako zvati: lakomica. Svašta žele iskušati u svojoj navodnoj političkoj šansi. Polakomili su se na fotelje, plaće, dnevnice, putovanja, utjecaje, pravo da odlučuju u svim domenama, da mijenjaju ljudske sudbine. Da drže u šaci više od pola milijuna ljudi. Žele progutati, kao lakomica, opijat  svakodnevice, bunilo evropskih stremljenja, drskost korumpirane sudske vlasti, osionost  kriminala,  slabost neznanja i  nerješivu nezaposlenost, koji guše ovu zemlju.

No neće li to biti previše za tu lakomu družinu, za te lakomice i lakomce?