Kultura pamćenja, kultura sjećanja

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Svake se godine obilježava 18. novembra godišnjica pada Vukovara. Ova je 32. redom. I ove godine išle su kolone građana, poštovalaca žrtve grada i žrtava stradanja. I ove godine aktualne su riječi legendarnog  hrvatskog novinara stradalog  upravo tada, Siniše Glavaševića kojima optužuje hrvatske instutucije, svojevrsnom zolinskom optužnicom, J'accuse! za nemarnost i zapostavljanje Vukovara i Vukovaraca u Domovinskom ratu.

No, nije samo to sporno u opetovanju načina obilježavanja Dana domovinske zahvalnosti i Dana sjećanja na žrtve Škabrnje. Svake se godine dogodi po neki incident koji zasjeni smisao poštovanja i zahvalnosti. Ovogodišnju povorku predvodili su veterani HOS-a. Ti su ljudi branili Vukovar. No način kojim na to podsjećaju nije primjeren: uzvikivali su ponovno ZDS, parolu koja aludira na ustaški pozdrav. I podizali desnice. I grad je bio oblijepljen  tamnim plakatima na kojima je citiran francuski dobrovoljac: Vukovar, moj izbor i u dobru i u zlu. No slova su postavljena  u obliku križa u kojem dominiraju znakovi U. Pa se to može čitati i kao pohvala HOS-u. Potom, aktualni gradonačelnik Penava nije mogao ni ove godine zaobići srpske predstavnike i političare u Hrvatskoj. Poručio im je da je dobro što su ga poslušali i nisu došli na obljetnicu. Ne pada mu na pamet da su ne samo Hrvati, već i mnogi Srbi stradali u gradu pod opsadom. Premijer Plenković svojim je govorom donekle osvijetlio ove sjenovite dojmove: Vukovar mora biti mjesto zajedništva, a ne podjela.

Svatko normalan zna da vukovarski memento  treba  dostojanstveno obilježavati, poniznost pred žrtvama mora biti bez buke i bijesa, bez međusobnih osporavanja.

Inače, u ovom su mjesecu nekoliko puta bile snažne magnetske oluje koje su pogodile Zemlju. One utječu na svu ekosferu, no najviše na čovjeka. Postaje umorniji, izraženijih simptoma svojih bolesti, nestabilan i ovisan o klimatskim utjecajima. I ponovno je lansirana džinovska raketa vlasnika američkog milijardera Maska na svoj drugi probni let. Ovoga puta nije eksplodirala nego je uništena iz komandne baze. Zanima me koliko je koštala ta džinovska igračka, i koliko bi novac utrošen u takva supersonična istraživanja spasio dječjih gladi, siromaštava, života?

U Palestini se  nešto kreće:  svjedoci govore o masovnom odlasku iz bolnice Al Šifa. Odletio je i prvi avion UAE s  petnaestoro djece i njihovom rodbinom. Evakuirane su i bebe, njih 31.Čak je i Fon der Lajenenova , škrta na podršci palestinskom narodu, izjavila kako je neupitna evropska  humanitarna podrška Palestincima. No nije odoljela da ne ponovi kako su „napadi Hamasa tragedija za Izrael, za židovski narod , ali i za Evropu“. Svrstala se time ponovno na jednu, izraelsku stranu. Zar ti napadi nisu tragedija i za Palestince, koji trpe politiku odmazde, što je tako bespoštedno vrši izraelska vojska?

No, ne budimo naivni, iz prethodne izjave proizlazi da Palestinci nisu tragedija za Evropu, nego samo izraelski narod. Koliko je pao svaki ugled Židovima svugdje u svijetu, istražuje li to itko? Koliko je samo stotina tisuća ljudi prosvjedovalo evropskim gradovima podržavajući Palestince? Nije li to prvi signal da se tzv. obični narod osvijestio, i da ne priznaje ni deklarativnu ni vojnu podršku Izraelcima? Nije li strašna brojka od 15 hiljada žrtava do sada u ovom ratu  od nepuna dva mjeseca, od kojih više od trećine čine djeca, nešto što samo po sebi podrazumijeva promptno djelovanje humanitaraca ili mirovnih snaga? Upravo saznajemo da je započela razmjena talaca i zatvorenika među zaraćenim stranama i da započinje četverodnevni prekid  vatre. Eto, nešto se pokreće.

No pitamo se: zašto je  najveći dio Evrope prosvjedovao protiv cionističke politike? Da li  to znači da je postala upitna i židovska kultura sjećanja, možda najrevnosnija u povijesti čovječanstva? Nije li aktuelna politika Izraela zasjenila i same žrtve holokausta?

Novi crnogorski predsjednik Skupštine, četnički vojvoda Andrija Mandić,  sudjelovao je na 11. konferenciji predsjednika parlamenata Jugoistočne Evrope, koja je ovih dana održana u Budimpešti. Podsjetio je da je ideja pomirenja nakon II.svjetskog rata bila temelj formiranja Evropske unije. Govorio je o procesu integracija zemalja ovog dijela Evrope, naglašavao ideje inkluzivnosti i međunacionalnog pomirenja. Čini se da je u svom pledoajeu koji vrvi općim mjestima želio podići i Uniji i Evropljanima.

Dotle se u Crnoj Gori provodi dritanovska politika hapšenja kojoj se pridaje veliki medijski značaj. Novi crnogorski  ministar unutarnjih poslova Danilo Šaranović najavljuje nova uhićenja. Obraćajući se javnosti kaže: Nova hapšenja  su obećanje građanima da nitko nije iznad zakona. Čini se da je ovo obećanje svojevoljna iznuda povjerenja građana koji su izabrali novu vlast najprije stoga da ode stara. Tako čistke i hapšenja postaju crnogorska svakodnevica. Sve to podsjeća na neka  ne tako davna mrka nevremena.

I dok Evropljani kalkuliraju trajanjem i ishodima ratova koji se vode na geografskim i kulturološkim  rubovima Evrope, jugoistočni Evropljani, da ne kažem Balkanci, uživaju u sajamskom duhu  kasne jeseni. Srbijanski predsjednik Vučić nedavno je  kušao vrhunska vina kao njihov navodni dobar poznavatelj. Vrtoglave cifre od  nekoliko tisuća eura za butelju vrsnoga vina smijenile su empatijsku pričicu sa snimke u kojoj Vučić jede oveći sendvič s parizerom. Žongliranja ovog  glavnog klauna regije dojadila su svima. Prekjučer siromah prekosutra milijarder. Njegov bosanski politički dvojnik i kompanjon, Dodik, jedan je od najbogatijih ljudi na ovim prostorima. Vučićeva pak crnogorska ispostava s novim predsjednikom ukazuje na visok stupanj namjesništva koji je Milatović osvojio. Kad je u Evropi on pripovijeda o nezadrživom putu Crne Gore ka evropskim vratima. Kad je u Beogradu pak, snishodljivo, udvornički, servilno guta sve što mu se ponudi na političkom meniju.

I to nije samo njegova osobina. Poniznost i čankolištvo osobina su naših tobože slobodarskih naroda. Navikli da se tako ophode i s Turcima i s Austrijancima, stoljećima su  gradili identitet sazdan na inferiornosti i sluganstvu. Rijetke su epizode pobune i općenarodnih ustanaka. Titovski model otpora koji je okupio  sve klase i rase na ovim prostorima možda je zadnji takav protest većih razmjera. Samosvijest koju su južnoslavenski narodi osvojili nakon II. svjetskog rata izgleda sada kao daleka himera. No povijesno gledano, neponovljiva je.

Bojim se da ćemo malo toga što valja pamtiti i na što valja podsjećati moći ostaviti sljedećim naraštajima. Oni koji su izrasli iz tehnološke e-revolucije, i koji sve što se zbiva promatraju samo u tom svjetlu – što nije došlo do tzv. internetskih objava nije se ni dogodilo- već su umorni od surfanja i sumorni od manjka radnih mjesta. Neki od njih neće ni dočekati da se u njihovu okruženju otvore prilike za rast i razvoj ekonomije. Nezaposlenost je nezaobilazan problem a većina političara je izbjegava ili čak ne spominje. Oni sami nisu spoznali bijedu nezaposlenosti i lutanja od Zavoda za zapošljavanje do privatnika. Neizvjesne i nepovoljne ugovore o radu. Neplaćeno socijalno i zdravstveno osiguranje. Umreženi zajedničkom idejom o onome što nam treba činiti, što je najoportunije za sve nas, oni nas liječe od nas samih. Smatraju da su neupitni i neoborivi. Da su nam neophodni kao zrak ili voda. Da ne bismo znali kamo, kuda i kako bez njih. Taj pervertirani odnos, rekli bismo danas, toksičan, između naroda i vlasti, traje već desetljećima. I dok se oni klatare između populizma i elitizma, netko u postajama za Evropu zaključava vrata i kaže: Fajront!