Dokle?

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Novi bliskoistočni rat, koji je i službeno proglasio izraelski premijer, bacio je u sjenu i ukrajinsko-ruski rat i donekle na aktualnu domaću politiku, zbivanja u Crnoj Gori. Stotinjak naših građana i onih iz regije koji su se našli u Izraelu, vratilo se  nedavno crnogorskim avionom u Podgoricu.

I zaista, zar podaci o broju žrtava  koji za samo  pet dana prelazi dvije tisuće na obje strane, u sukobu između Palestinaca i Izraelaca, mobilizacija tristo tisuća izraelskih vojnika, mučki napad Hamasa  u prošlu subotu, na sveti dan Hebreja, nisu ponovo prilika da se mobilizira svjetska javnost koja se, gotovo u pravilu, stavlja na stranu Izraelaca kad je riječ o gotovo pedesetogodišnjem sukobu. Nitko normalan neće braniti terorizam ni džihad. No svatko razuman pitat će se koliko je svjetska zajednica bila pravedna kad je 1948. godine stvorila Izrael na teritoriju koji naseljavaju arapski stanovnici?  Palestina je službeno priznata tek pred 11 godina, 2012., i to samo od manjeg broja država. Izrael ima devet i po miliona stanovnika, Palestina pet i po. Pogledajte političku kartu ovih dviju država: ona nalikuje na mrlje u kojima jedan teritorij biva okružen drugim. Liče na Roršahove mrlje. Enormne sume novaca je Izrael  uložio u  vojnu silu i obavještajne službe, kontrolu, nadzor, kako bi se osigurao od palestinske agresije. Nijedna  dosadašnja intifada nije ugrozila Izrael. Pitamo se otvoreno, nije li ovo samo  militantni nastavak Arapskog proljeća , od prije desetak godina?

Jedan je palestinski dječak rekao znakovito: Mi smo već bili mrtvi. Misleći na  fanatični otpor  šehidskom smrću  protiv ovozemaljskog pakla. Izrael u svom militantnom odgovoru ne pogađa samo  pojas Gaze, već i susjedne zemlje, Libanon, Siriju, Jordan…

SAD, Evropska zajednica, UN, odlučno se suprotstavljaju Hamasu i palestinskoj politici, koja je u samo jednom napadu ubila 260 mladih ljudi na glazbenom hepeningu. U subotnjem ataku koji je ličio na akciju blickriga  stradalo je u Izraelu gotovo 700 ljudi. Najnoviji  napad  podsjeća na masovna  satiranja Židova u Drugom svjetskom ratu. Brzina izraelske odmazde bila je pogubna za građane Gaze i palestinski narod.   Izraelci shvaćaju subotnji atak kao svoj 11 septembar, iako je bio 7. oktoba. Natanjahu je odgovorio vrlo žestoko: napast će kaže  brutalno, bez skrupula. On   najavljuje  i apsolutnu destrukciju Hamasa. Zanimljivo bi bilo znati kako je izraelska, u svjetskim razmjerima najjača obavještajna služba, doživjela pravi fijasko.

Naravno da je na svjetskim burzama odmah drastično porasla cijena nafte. I time  ponovno ugrozila standard običnog građanina. Iako je na domaćem tržištu cijena goriva bila snižena. Analitičari novi sukob vide i kao novu naftnu krizu. Iran je u pozadini palestinske politike: strateški, vojno, obavještajno, ekonomski, vjerski.

Evropska se civilizacija boji nasrtaja islamske. Iako je u svojim državama EU udomila mnoge izbjeglice s Bliskog i Srednjeg Istoka, koje obuhvaća programima ekonomske i kulturološke asimilacije. U tome i jeste stvar: Evropljani i Ameri boje se starih, drevnih civilizacija i kultura. I njihovih nasljednika.

Uostalom, nije li u davnom paljenju Alkesandrijske biblioteke sudjelovao rimski car Cezar, pa potom i  bizantski kršćani? I još se usuđujemo govoriti o kršćanskom milosrđu?

Bila sam svjedok  asimilacije u Francuskoj, gdje sam predavala četiri godine na Univerzitetu Stendal, u Grenoblu. Gotovo svi kvartovi tog olimpijskog grada su naseljeni magrebskim izbjeglicama. Mahom Marokancima i Alžircima. U Evropi rođena, stasava već treća generacija tih migranata. U zgradi gdje sam stanovala, hauzmajstorica je bila Nasira, Egipćanka. Jedna od mojih studentica bila je i Faiza, porijeklom iz Maroka. Bila sam njena gošća u urbanom predgrađu Grenobla: stanovala je s brojnom porodicom u arhitektonski lijepom kvartu. Kad sam joj to rekla, odgovorila je: da, no ovako smo getoizirani. Susjed Kemal  jednom mi je  ovako odgovorio o postojanju Boga: previše sam patio da bih vjerovao. I dodao, da postoji Bog ne bi postojao francuski zatvor. Otvoreno mi je pripovijedao o takvom svojem iskustvu. No usprkos tome, svi su se oni osjećali Francuzima. U socijalna, radna i stambena prava bili su upućeniji nego njihovi francuski gazde. Svi su bili stambeno, radno, obrazovno zbrinuti. Oni ambiciozniji, mogli su napredovati u struci i karijeri. Njihov francuski jezik bio je besprijekoran.

To se ne bi moglo reći za novog crnogorskog predsjednika, oksfordskoga đaka.

On ne zna padeže u vlastitom, materinjem jeziku. Zamjenjuje  akuzativ lokativom. Pa kaže, to je vidljivo iz recentne snimke: ako idete u Njemačkoj, u Americi. Istina, nije logično da akuzativ stoji na mjestu lokativa koji i imenom ukazuje na mjesto, no to je jedna od gramatičkih caka u našem jeziku. Među Crnogorcima se često čuje ova omaška; Dalmatincima pak nitko ne zamjera ako kažu Bija san u Split. Tri gramatičke greške u kratkoj frazi.

Spor(n)i Spajić, crnogorski mandatar, nikako ni nakon 60 dana nije odabrao ministre za resore nove, 44. Vlade. Nije siguran ni nakon što je dobio podršku da li će konačno skrpiti vladu; podložan je ucjenama svih, lični i partijski interesi su dominantni; Crne Gore kao države ni u naznaci! Već su prošla četiri mjeseca od crnogorskih izbora. I već se prizivaju novi. Dokle ćemo biti zatočenici aljkavosti, nerada, bezobzirnosti i drskosti političara? Kad će i njima netko stati na žulj i reći: I da je od Boga, previše je. Spajić je protiv sebe okrenuo barem četvrtinu izbornoga tijela, jer najviše ide niz dlaku srbofilnim strankama i političarima. Namjerava zadržati i  mnoge resore, njih 18, iako  bi  mnoge mogao  svesti pod zajednički nazivnik, krov i financiranje. Za zemlju s ovoliko stanovnika uvrh glave bi  bilo 9 do 11 resora. To bi bilo i  racionalnije i efikasnije. Za ovakvo ponašanje Spajić nema nikakvog obrazloženja osim širenja partijske baze, tzv. PES-a  u državnoj upravi.

Pa onda, što je tu proevropsko, u tom na brzinu skrpljenom pokretu Evropa sad? Naprotiv, sve je temeljno neevropsko ili antievropsko: koketiranje s  jednom crkvom druge države, podobnost po parijskoj liniji, veličanje fašističke prošlosti, mitingovanje etc. Umjesto izbora po znanju i referencama, dominantan je princip podobnosti i lojalnosti.

Ovih dana dodijeljene su Nobelova nagrada za književnost i za mir. Prvu je dobio norveški pisac Jun Fose, rođen koncem 50ih godina. U obrazloženju stoji da je u svojoj prozi dao glas neizrecivom. Zvuči dobro, no bojim se da će pripasti velikoj grupi dobitnika na koje se već sljedeće jeseni zaboravlja, i koje se ne  čita.

Za mir je Nobela dobila pedesetogodišnja  iranska aktivistkinja Narges Mohamadi. Ona je od teheranskog režima osuđena na 31 godinu zatvora gdje se i nalazi. Osjećam stanovitu skepsu: hoće li joj nagrada biti uskraćena zbog novog rata  na Bliskom Istoku?

Cinično je što za gotovo svim političkim, vojnim, društvenim ili kulturnim događanjima u svijetu stoji SAD, zemlja koja proklamira demokraciju a provodi posvuda po svijetu nemire i  neprikriveni  terorizam. Ojačava pokrete za secesiju pa poslije usipa bombama. Propagira slobodu a puni zatvorima neistomišljenike.

Samo trojica nedavnih njenih predsjednika svojim zlodjelima unesrećili su milione stanovnika zemaljske kugle. Drugima sude za ratne zločine a bilateralnim ugovorima svoje vojnike oslobađaju od odgovornosti za zločine počinjene po državnom nalogu u drugim zemljama.

Svoju bezumnu politiku prakticira i na polju kulture. Vidite koliko je američkih a koliko evropskih, azijskih ili afričkih filmova na tv repertoaru stotina kanala koje gledate. Kad ćemo reći Dosta ili Dokle?

Ova superstvarnost koju živimo, ova zombi-zbilja, autentično je  zemaljsko ništavilo. Samo kajanje nad učinjenim ne spašava nas. Više od svega možda spašava pomisao na neučinjeno, na NESTVORENO. To su sve one propuštene situacije kojima smo izgubili svoju priliku da govorimo, dakle, da u izvjesnome smislu, djelujemo.

Djelovati, pita se sad filozofska ruka, ima li to ikakva smisla? Djelovati ŠTO? Djelovati ČEMU? Djelovati GDJE? Kao u onome vicu o filozofu koji bi ljubio, ali ZAŠTO?  Ili DOKLE ćemo podnositi nezbiljsko zamjenjujući ga za zbiljsko, demonsko zamjenjujući ga za ljudsko, umjetno zamjenjujući ga za umjetničko?

Ali govoriti je i djelovati, makar to i bilo svojevrsno prosipanje geste. Jer, imamo li kome govoriti i tko će nas čuti u nezbiljskome, gdje svatko govori svojim jezikom, pa  bio to i internetski umjetni engleski?