Božićnica

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Ova riječ u hrvatskome jeziku ima dva značenja: prvo je jabuka koja stoji do Božića i koristi se često za ukrašavanje blagdanskoga stola ili božićnoga drvceta; drugo značenje ukazuje na običaj darivanja zaposlenika novčanom nagradom uz Božić. Nekada je to bila tzv. trinaesta plaća, no s vremenom se smanjila na iznos dovoljan za blagdanski provijant.

Upravo na božićnici slamaju se i učvršćuju vladajući programi: koliko i kolikim su umirovljenicima dali ove jednokratne pomoći, može biti prijelomno u nastupajućoj, izbornoj godini.

Božić  koji dolazi kao deminutiv od riječi Bog, i znači mali Bog, nepomični  je blagdan Kristova rođenja. Božić se slavi od IV. stoljeća. Gregorijanski kalendar koji se danas koristi u svem svijetu, ne samo katoličkom, znatno je noviji, i koristi se tek od kraja 16.stoljeća. Prema  julijanskome kalendaru kojim se u računanju još uvijek služe pravoslavni vjernici i uvjetno rečeno pravoslavne zemlje, prisutan je još samo u crkvenom životu.

Središnji čin proslave u katoličanstvu je ponoćna liturgija. U sadržaju Božića istaknuta je poruka mira, važnost neznatnih i nemoćnih i vjera da je Bog, prisutan u nejakome djetetu siromaha, snažniji od svih sila. Vjerski i kulturološki okvir Božića neiscrpno su umjetničko nadahnuće stoljećima u svim kršćanskim narodima. Simboli Božića su sijanje i uzgoj božićnog žita, urešavanje kuće i okućnice zelenilom, paljenje nove vatre -panj badnjak-, prostiranje slame u kući, stavljanje žita i svijeće na blagdanski stol, pripremanje obrednih peciva, dolazak izabranoga gosta (polaznik), pjevani ophodi čestitara selom (koleda). Simbolika i magija božićnih običaja sadrži namjeru da se osigura sreća i blagostanje u idućoj godini. Utjecaj građanskog slavljenja na selo očituje se u upotrebi jaslica (od XVIII. stoljeća), božićnog drvceta, te običaja darivanja.

Pravoslavni Božić je trodnevni praznik, a ako računamo i Badnji dan, kojim se završava zimski post, onda je to četverodnevna svetkovina okrenuta prvenstveno domu i porodici.

Pripreme za Božić počinju četrdeset dana prije . januara, kada počinje Božićni post, koji predstavlja pročišćenje duha i tijela. Božić se praznuje kao uspomena na dan rođenja Gospoda Isusa Krista, Sina Božjeg. Još se smatra praznikom rađanja novog života, praznikom djece i djetinjstva, praznikom roditeljstva kod  svih pravoslavaca.

Prvi dan Božića je dan radosti rađanja, obnavljanja života, dok se drugi dan provodi u svečanom, tihom domaćem raspoloženju, a u crkvama služi Liturgija zahvalnosti Bogorodici. Drugog dana Božića pravoslavni vjernici obilježavaju Sabor Presvete Bogorodice, a treći dan je posvećen Svetom prvomučeniku i arhiđakonu Stefanu. Prvog dana Božića se  ne ide u goste. Izuzetak je položajnik, prvi i jedini gost u kući, koji treba donijeti sreću, napredak, radost i ljubav, pa porodice nastoje za položajnika izabrati neku blisku osobu i dobronamjernu prema ukućanima.

Običaj je da se na Božić ljudi umjesto uobičajenog pozdrava, pozdravljaju sa „Hristos se rodi“ i „Vaistinu se rodi“, a nijedan praznik nema više narodnih običaja koji su se održali do danas. Oni se razlikuju u zavisnosti od kraja, ali su najzastupljeniji polaganje badnjaka, zastiranje domova slamom, kvocanje i pijukanje, miješenje česnice i dolazak položajnika.

Dan uoči Božića, 6. januara, zove se Badnji dan. Naziv je dobio po tome jer se toga dana siječe badnjak i unosi u kuću. Sa ovim danom već počinje Božićno slavlje. Žene u kući mijese božićne kolače, torte, pripremaju trpezu za Božić.

Badnjak je obično mlado, hrastovo(dubovo) ili cerovo drvo, koje se na Badnji dan ujutro rano siječe i donosi pred kuću. U gradskim sredinama Badnjak se kupuje u crkvi. Uvečer, uoči Božića, badnjak se zajedno sa slamom i pečenicom unosi u kuću.

Tako Badnja večer, praktično spaja Badnji dan i Božić. Zato se u narodu kaže za neke osobe, koje su prijateljski bliske i vezane da su kao „Božić i Badnji dan“. Uvečer, kada padne mrak, domaćin sa sinovima unosi u kuću pečenicu, badnjak i slamu. Badnjak se stavlja na ognjište,  ili ako ga nema, stavlja se pored peći, i odmah se jedno drvo loži. Tamo gdje nema peći ili  štednjaka, badnjak se stavlja pored pečenice.

Poslije badnjaka u kuću se unosi slama. Domaćica u slamu pod stolom, gdje se večera, stavlja razne slatkiše, sitne poklone, koje djeca traže i pijuču kao pilići. Slama simbolizira onu slamu u pećini na kojoj se Krist rodio.

Kada se unesu pečenica, badnjak i slama, ukućani svi zajedno stanu na molitvu, otpjevaju tropar „Roždestvo tvoje…“, pomole se Bogu, pročitaju molitve koje znaju, čestitaju jedni drugima praznik i Badnju večer i sjedaju za trpezu. Večera je posna, obično se priprema prebranac, svježa ili sušena riba i druga posna jela.

Neki pravoslavni vjernici su od 28.  novembra započeli Božićni post koji traje do pravoslavnog Božića 7. januara. Tokom ovog perioda vjernici se uzdržavaju od mesa i mliječnih proizvoda i ne jedu jaja.

Na Božić ujutro, prije svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima, puca se iz pušaka i prangija i objavljuje se dolazak Božića i Božićnog slavlja. Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odijelo, i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju. Poslije službe u crkvi se prima nafora (osvećeni kruh) i prvo se ona uzima na Božić. Ljudi se pozdravljaju riječima: „Hristos se rodi!“ i otpozdravljaju: „Vaistinu se rodi!“

Na Božić, rano prije podne, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori s domaćinom, a može biti i neki slučajni namjernik. On se posebno dočekuje u kuću i zove se položajnik. Položajnik simbolički predstavlja one mudrace koji su pratili zvijezdu s Istoka i došli novorođenom Kristu da mu se poklone. Domaćica poslužuje položajnika i daruje ga prikladnim poklonom. Po vjerovanju, on je osoba koja na Božić, i za cijelu narednu godinu, donosi sreću u kuću.

Rano ujutro na Božić, domaćica zamijesi tijesto od kojeg peče pogaču koja se zove česnica. U nju se stavlja zlatni, srebrni ili obični novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada svi stanu za sto, domaćin zapali svijeću, uzima kadionicu, okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi cijelu kuću. Ukoliko netko od ukućana zna, pjeva božićni tropar. Ukoliko ne, naglas se čita „Oče naš“.

Kad se molitva završi, pristupa se lomljenju česnice. Onaj tko dobije dio česnice u kojoj je novčić, po narodnom vjerovanju, bit će sretan cijele godine. Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sjedaju za trpezu.

Ove etnološke podatke naveli smo ne samo da bismo podsjetili na drevne običaje koji sežu sve do poganskih vremena nego da bismo pokušali razumjeti aktualnu, nedavnu odluku ukrajinske Vlade kojom je  bez većeg kolebanja, rekli bismo bez pardona, ili ikakvog dogovora s vlastitim narodom, promijenila drevni pravoslavni datum proslave Božića za katolički datum, 25. decembra. Baš tamo, gdje je u Kijevu drevna Lavra, središte sveruskog pravoslavlja, sad je tamo kao iz vedra neba, objelodanjeno da se više ne slavi Božić po istočnom, već po zapadnom kalendaru. Koliko je ukrajinsko licemjerje i kolika je njihova snishodljivost sa Zapadom i Zapadnjacima! A samo je Njemačka prodala preko 10 milijardi eura oružja Ukrajini za potrebe rata. I to je ekvivalent, u naoružanju, za ovu proslavu Božića. Sjajna božićnica! Na zdravlje!

Današnja je Ukrajina u središtu nekadašnje Kijevske Rusi. Sa stanovnicima koje su  sebe nazivali Rusima (Rusinima),  a njihov jezik ruskim. Jednako tako kako su Ukrajinci i nazivali svoj jezik do XVIII. st. (u Zapadnoj Ukrajini sve  do 1939.), pa  se i termin staroruski – odnosi na najstarije ćirilične spomenike.

Nije li na djelu još jedan Crkveni raskol,  novo razdvajanje kršćanske Crkve na Zapadnu i Istočnu., ravno tisuću i sedamdeset godina nakon prvog takvog raskola iz 1054.godine?

Nije na odmet citirati jednog od najkontradiktornijih vjernika među književnicima, L.N. Tolstoja:

„Vjerovati znači imati povjerenja u ono što nam se otkriva, ne pitajući zašto je to tako i što će iz toga biti. Takva je istinita vjera. Ona nam pokazuje tko smo i što trebamo činiti; ali, nikad nam ne kaže što će biti ako činimo ono što nam zapovijeda naša vjera.

 Ako vjerujem u Boga, ja onda nemam razloga pitati što će biti iz toga što Boga slušam; ja znam da je Bog ljubav, a iz ljubavi ništa osim dobrog ne može biti.

Govore da je ispunjavanje zakona Božjega teško. To nije istina. Zakon života ne traži od nas ništa osim ljubavi prema bližnjem. A voljeti nije teško, nego radosno.  „

„Volite jedan drugoga kao što ja volim vas; i po tome će svi poznati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedan prema drugome“, – rekao je Hristos. On ne kaže: ako budete vjerovali u to ili ovo, nego ako budete voljeli.

Ljubav daje ljudima neprocjenjivo blago, jer sjedinjuje čovjeka sa Bogom.“

Drago Pilsel, hrvatski novinar i teolog, uredio je 2017. godine knjigu svjedočanstava ateista i agnostika u kojoj su ovi odgovarali na pitanje iz naslova knjige: “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?”. Pravo pitanje, naravno, nije u što vjeruju oni koji u Boga ne vjeruju, nego u što vjeruju oni koji u Boga vjeruju. Kršćani, ovisno doduše o varijanti kršćanstva, vjeruju uistinu u neobične stvari – u zagovor blaženika, u pomoć anđela, u vidjelice, u natprirodne ishode rituala, u čudotvorna izlječenja, u posvećenu vodu, u krv i tijelo Kristovo koje se materijaliziraju u vino i kruh, u moći sasušenih dijelova tijela svetaca i slično.

Kršćanstvo nazivaju religijom samilosti. Samilost je u suprotnosti s  emocijama koje povećavaju energiju životnoga osjećaja: ona djeluje depresivno. Schopenhauer je imao pravo kad je rekao da samilost niječe život, čini ga još dostojnijim nijekanja — samilost je praxis nihilizma.  „Ništa nije nezdravije, usred naše nezdrave modernosti, od kršćanske sućuti. Tu treba biti liječnik, tu treba biti nepopustljiv, tu treba zarezati nožem — to je naša zadaća, to je naš način ljubavi prema čovjeku, ti. „

Nezaobilazan je i Marx, svojim maestralnim Prilogom jevrejskom pitanju. Podsjećamo na najdjelotvornije teze:

„Kritika jevrejskog pitanja je odgovor na jevrejsko pitanje. Rezime je, dakle, slijedeći:

Moramo emancipirati sami sebe prije nego što bismo mogli emancipirati druge.

Najoštriji oblik suprotnosti između Jevreja i kršćanina jeste religijska suprotnost. Kako se rješava neka suprotnost? Tako što se onemogući. Kako se onemogućava neka religijska suprotnost? Tako što se ukine religija. Čim Jevrej i kršćanin obostrano uvide da su njihove religije samo različiti stupnjevi razvitka ljudskog duha, različite zmijske kože koje je ostavila historija, a čovjeka shvate kao zmiju koja se u njih obukla, oni se neće više nalaziti u religijskom, nego još samo u kritičkom, naučnom, u ljudskom odnosu. Nauka je tada njihovo jedinstvo. A suprotnosti u nauci rješavaju se samom naukom.“

I da zaključimo: nikoga ne želimo liječiti od njega samoga. Ili, drugačije rečeno, svi imamo pravo na svoje zablude. Vidjela sam, živeći najduže u katoličkom svijetu, da je velik broj liječnika religiozan. Pitala bih se uvijek: a evolucija, a propadanje ljudske tvari, a novija dostignuća neurologije, nije li to sve u suprotnosti s kršćanskim dogmama? Vjeruju li zaista liječnici i prirodnjaci u bezgrešno začeće? Nemam iluzija: mnogi shvaćaju religiju kao dobru čuvaricu morala i način da se narod drži u  strahu i  pokornosti. No nisu li Crkve bile plodonosno tlo za mnoštvo grijehova, pa i smrtnih? Nisu li upravo Crkve duboko autokratske? Nisu li one generirale mnogoliko zlo namjesto da stvaraju i odgajaju boljeg, novog bogočovjeka? Nije li njihov doprinos u zajedničkom nazivniku negativan u odnosu na svo čovječanstvo?

Zar nije vjera duboko intimna čovjekova potreba?.A kad izađe iz čovjeka Crkva od je stvara administraciju i razlog svojeg dobro plaćenog postojanja? Zar Crkva ne iskorištava vjernike upravo na mjestima koja su krucijalna za bitisanje: rođenje, muka, smrt?

Crnogorci, koji nisu bili nikad religiozni, ili su poštivali samo rituale ali ne i Boga i njegove zakone, ispadaju klerikalni i sektaši. Podijeljeni su u dvije crkve: SPC i CPC. Oslanjaju se na tradiciju vladika koji su objedinjavali svjetovnu i vjersku vlast. Podnosili su vladare koji su vladali više od pola stoljeća. U njihovoj je prirodi, dopustite mi ovu primjedbu, duboko anarhističko biće. Ne podnose ni državu ni crkve, ni zakon ni ustave, ni ograničenja ni zabrane. Oni su drevni slobodari. Ništa nije preskupo za njihovo poimanje slobode: zato su toliki izginuli u oslobodilačkim ratovima. Krijepi ih pomisao na let i otimanje od zemnih slasti.

Antikristi i neznabošci, oni su, možda prvi među narodima, pojmili ranjavu i neizvjesnu slobodu konačnoga, smrtnoga čovjeka. Utoliko, kao antički bozi, više teže, više bježe beskonačnosti. U njoj je, u bezvremenosti, sigurnije, jasnije i neupitnije mjesto ljudskog, odviše ljudskog  žića i bića.