Jedan od najvećih crnogorskih pjesnika, pisac, esejista, književni kritičar i prevodilac, redovni i dugogodišnji kolumnista Portala Aktuelno Marko Vešović preminuo je u četvrtak veče u Sarajevu.
Portal zurnal.info pripremio je izbor iz nekolicine intervjua koje je tokom života različitim medijima dao Marko Vešović…
O kritičarima
Živo mi se jebe šta teška bagra i odrte budale govore o meni.
(Lupiga)
Živjeti poeziju
Ostarjeli V. B. Jejts rekao da je cijelog života tražio istinu, i na kraju shvatio da se istina ne može naći, ali se može živjeti. Na sličan način i ja sam pojmio da se odgovor na pitanje šta je poezija ne može naći, ali ga možeš živjeti. Valjda mi se i zato danas dešava ono što nikad ranije nije: u „napadima“ tog življenog odgovora, za dvadeset dana napišem 25 pjesama.
(Tačno.net)
Biti Bosanac
Rekao sam da sam Crnogorac 5 posto, i da bih rado bio Bosanac, ali da, na žalost, takvih više nema. Nema se više s kime biti Bosanac. Stoga je najistinitije kad kažem da sam sarajevski pjesnik: te riječi nisu prazne, u njima postoji živa supstanca: moj 47-godišnji život ovdje.
(Tačno.net)
Jugoslaven
Ja sam po nacionalnosti Jugoslaven, ali sam bio i ostaću za čitav život Marko Darinkin, sve dugo je višak. Darinka me rodila kako bi imala u kome da, iza njene smrti, nastaviti život njena ljudstvenost. To jest njen jezik.
(Avlija)
O Crnoj Gori
Odi et amo, mrzim i volim, rekao je Katul. Crnu Goru mnogo više mrzim nego što je volim, jer mi nudi čitava brda stvari koje pravi ljudi treba da mrze, a vrlo malo stvari koje pravi ljudi treba da vole. A ja jesam i pravi čovjek i pravi pjesnik.
(Lupiga)
Pape
Na sjećam se šta sam želio biti. Znam da sam Simeunu, đedu po majci, kao gimnazijalac prijetio: “Jednog dana, kad izučim za gospodina, i kad ti, Sićo, budeš morao skidati kapu preda mnom”… Inače, moje djetinjstvo u Papama je bilo čisti pakao. Bio sam “izdajničko kopile”, jer su mi oca kao ibeovca strijeljali u potoku. Ali danas, u sjećanju, Pape iz djetinjstva su mi raj. To je znala i moja majka Darinka. Jednom nam je rekla: “Muke iz đetinstva potlje su slatke ko med”. Danas imam jedino Pape đe više niko ne živi. Jedan moj prijatelj iz Sarajeva, u Šaovićima, đe sam završio osmoljetku, pitao je: Đe je kuća Marka Vešovića, hoću da je obiđem. Džabe ćeš ići, rečeno mu je. Te kuće više nema, a u Papama više ne živi niko.
(Avlija)
O današnjim demokratama
Onaj život u “miru, slozi i rahatluku”, onaj “kao nekada”, onaj koji je bio uspostavljen pod “komunističkom diktaturom” ostao je, nažalost, za nama, i to za uvijek. I jedino što nam ostaje, kad vidimo koja su ološ ovi današanji demokrati, jeste da uzdahnemo: “Đe si, Diktaturo, stope ti ljubimo!” I ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima i da strancima budemo krotka kolonijala raja.
(Lupiga)
Istina o mržnji
Istina o mržnji je sazdana od sto niti. Pokušaću da ukažem bar na dvije. Postojali su i još postoje učitelji mržnje. Oni koji svoje narode uče mržnji kao što djecu uče tablici množenja. Ta proizvedena mržnja, a znaju se i sredstva, i najbrži načini njene proizvodnje, ne može se precijeniti. Jer nikad, kao danas, nisu moćnici raspolagali tolikim i toliko učinkovitim oruđima za proizvodnju mržnje. Mislim da tim oruđima, danas, svaka vlast, od svojih podanika, može napraviti šta god poželi. Gotovo je prirodno postalo da ljudi kupuju novine i gledaju TV kako bi doznali koga će danas da mrze.
(RSE)
O pripadanju
Pripadam još i svojoj, da oprostiš, ženi. A pripadam i Jugoslovenima, naciji koja ne postoji. Nad kojom je u ratu izvršen genocid bez ispaljenog metka. Pripadam svojim uspomenama, ponajviše predratnim, koje pretvaram u pjesme, mada ne samo u pjesme, što znači da pripadam svom jedinom svijetu koji se zvao Jugoslavija, a ima ga samo u mojoj glavi. I pripadam Himalajima. To jest književnosti. To je jedini Bog u koga sam cio vijek vjerovao. Ili, bez pozivanja na mističke metafore, to je veliki dijalog ljudskih duhova koji traje milenijama, a ugasiće se zajedno sa ljudskom rasom. A sve to skupa bih nazvao pripadanje sebi. Svojoj slobodi.
(Slovo)
O stereotipima
Za mržnju ne samo da nije potrebno ulagati nikakav saznajni napor, ni rad mašte, nego obratno: da bi mrzio Drugog, neophodno je da o njemu ne znaš ništa. Zato su stereotipi, to jest predrasude jednih o drugima, tako pouzdani prozvođači mržnje: stereotip naređuje da obustaviš vlastito mišljenje, a laž o Drugom ti servira kao krajnu istinu o njemu. Ako se vratimo Tolstoju koji kaže da se voli što se poznaje, nema nikakve sumnje da su prozvođači mržnje rukovođeni obratnom mišlju: mrzi se ono što se ne poznaje.
(RSE)
Granice domovine
Tačnije, granice mog jezika su granice moje domovine, i sve najbolje što su četiri naroda stvorila na tom jeziku smatram svojom babovinom.
(Lupiga)
Osuda na Sarajevo
Kad sam s djetetom i ženom ostao ovdje u ratu, znao sam da sam sebe zauvijek osudio na Sarajevo! Nisam imao kud: u Crnu Goru ne bih otišao ni lud! I ne postoji način da me iko otjera iz Sarajeva. Ovaj grad pripada i meni koji sam 44 mjeseca s muslimanima pasao travu. Ko misli da nije i moj nek’ se j…! Sveo se, doduše, na uzak krug ljudi, ali to je moje Sarajevo.
(Avaz)
Poezija i balet
Prevodeći pjesme, o poeziji sam naučio više no iz svih knjiga koje sam čitao. Danas pjesme pišem lako kao da igram balet, ali znam da iza te lakoće stoji, ponajprije, golemo prevodilačko iskustvo: preveo sam četrdesetak hiljada stihova, većinom vezanih, preveo ih sam ili u duetu.
(Slovo)
O ratnom iskustvu
Izašao sam iz svega toga kao drugi čovjek. Mnogo bolje, dublje, tačnije i istinitije pišem. Ovo je iskustvo obilježilo i mene kao čovjeka, a pogotovo kao pisca. Napisao sam, od kada je stao rat do danas, deset puta više nego za čitav život prije. Sve to što sam napisao je mnogo bolje, nego ono ranije.
(RSE)
Književna legitimacija
I ponoviću ono što sam već negdje rekao: „Poljska konjica“, “Rastanak s Arencanom“, „Knjiga žalbi“ i „Kalemar“ – moja su književna legitimacija. Da nisam ništa drugo uradio, ni stihove u ostalim zbirkama, ni prepjeve, ni prozu, ni esejistiku, te četiri knjige bile bi dovoljne da opravdaju čitav moj život, mada znam: morao sam napisati sve knjige objavljene ranije da bi ove četiri nastale.
(Slovo)
Oslobođenje ženskog
Negdje sam napisao: Jedina šansa za ljudski rod, ako je uopće ima, jeste u oslobođenju ženskog, to jest robovskog dijela čovječanstva.
(Avlija)
Bog
Bio sam ateista otkako znam za sebe, a Bog je u mojim pjesmama metafora, i ima različita značenja. Bog je, ponajprije, činjenica ljudske kulture, i svejedno što nisam toliko blesav da u njega vjerujem, kultura očito bez njega ne može. No čini mi se da je Bog, ponajčešće, simbol moje samoće, a ja sam odavno sam, ponajprije mislim na duhovnu samoću koja je i izvor moje snage. Sam sam još od likvidacije mog svijeta koji se zvao Jugoslavija. I kad nemaš kome da se obratiš, kad nema nikoga ko pristaje da te sluša, Bog ostaje kao jedini sagovornik, idealan sagovornik, zato što ne postoji. O Bogu, meni su najdraže ove riječi iz „Poljske konjice“ – prepričavam ih: vadi ga jedino to što ne postoji, u protivnom, morao bi biti pozvan na odgovornost zbog onog što se u Bosni dogodilo.
(Slovo)
Pakao
A Bogu ću, ako bi ga ne daj Bože onamo bilo, kazati: ‘Četiri pakla sam na zemlji predeverao: pakao djetinjstva, pakao opsade Sarajeva, pakao Gordaninog mrenja, pakao života bez Gordane, i živo mi se je*e za tvoj pakao.