Oko 400 miliona birača ima pravo glasa, od Finske na sjeveru do Kipra na jugu, Irske na zapadu do Bugarske na istoku za sastav sljedećeg Evropskog parlamenta – direktne veze između Evropljana i institucija EU-a.
Način na koji Evropljani glasuju oblikovaće smjer EU-a u sljedećih pet godina. Desničarske i krajnje desne stranke ostvarile su znatan napredak širom Europe, a taj pomak udesno vjerojatno će se odraziti i na sljedeći Evropski parlament.
Parlament, sa sjedištem u Briselu i Strasburu, donosi zakone koji utiču na živote građana EU-a i ima zadatak potvrditi godišnji budžet , koji je ove godine dosegao 189 milijardi eura. Rezultati izbora utiču i na to ko će biti predsjednik Evropske komisije.
Glasanje počinje u četvrtak 6. juna u Holandiji, a sljedećeg dana glasaće Irska i Malta. U subotu će na birališta Latvija i Slovačka, a mnoge zemlje članice EU glasaju u nedjelju 9. juna, Među njima je i Hrvatska.
Zanimljivo je da Česi na birališta mogu i u petak i u subotu, Italijani u subotu i nedjelju. Iako u većini zemlja na birališta mogu birači nakon navršene 18. godine, u Njemačkoj, Austriji, Belgiji i Malti minimalna dob za glasanje je 16, a u Grčkoj 17 godina. U Luksemburgu i Bugarskoj glasanje je obavezno.
Do kraja 9. juna biće jasno koje stranke će ispuniti 720 mjesta u Parlamentu. Valja napomenuti da je broj zastupnikakoje svaka zemlja ima razmjeran broju stanovnika. Njemačka, najmnogoljudnija zemlja EU, ima njih 96, a Malta, Luksemburg i Kipar po šest.
Koliko je važan Evropski parlament?
Kao jedina institucija EU-a koju direktno biraju birači iz 27 zemalja, parlament povezuje evropske građane s druge dvije velike institucije: izvršnom vlašću EU-a – Evropskom komisijom – i Savjetom, koje čine ministri iz vlada EU-a.
Poslanici nadziru rad Komisije i Savjeta. Oni dijele odgovornost sa Savjetom za donošenje zakona koje je predložila Komisija.
Većina poslanika sjedi u klubovima poslanika u rasponu od lijeva prema desno.
Koje su glavne političke grupacije ?
Tradicionalno su dvije najveće Evropska narodna stranka (EPP) desnog centra i Progresivni savez socijalista i demokrata lijevog centra (S&D), ali i druge grupacije postaju sve značajnije.
Liberalna skupina Renew Europe i Zeleni/Evropski slobodni savez bili su sljedeći s najvećim brojem glasova u prošlom sazivu parlamenta, a treba spomenuti i Evropske konzervativce i reformiste (ECR) te partiju identiteta i demokracije (ID).
Dvije manje grupacije takođe igraju ključnu ulogu. Jedna je manja ljevičarska grupacija GUE/NGL, a druga poslanici koji nisu usklađeni ni s jednom grupom – od mađarskih nacionalističkih članova Fidesa do šačice separatista iz španjske regije Katalonije.
Iako je glavna svrha junskih izbora odluka o sastavu parlamenta, birači često koriste prilika za slanje poruke svojim nacionalnim vladama.
Od Italije do Francuske, Austrije do Belgije, Njemačke do Nizozemske i šire, stranke krajnje desnice ostvaruju značajne dobitke. Ankete pokazuju da bi dvije grupacije na desnici, ECR i ID, mogle prestići lijevi centar i postati druga najveća snaga u parlamentu. Do sada je, valja spomenuti, desni centar težio saradnji s lijevim centrom, ali EPP bi mogao biti pod pritiskom da traži nove saveznike ako lijevi centar ostvari loše rezultate.
Pomicanje udesno moglo bi zakočiti planove za nove zakone o klimi i održivosti te uticati na socijalno ili gospodarsko zakonodavstvo. Takođe i na snažnu financijsku i vojnu podršku EU-a Ukrajini.
Izbor sljedećeg šefa Komisije
Jedna od prvih zadataka novih zastupnika biće izbor predsjednika Evropske komisije. Sadašnja predsjednica, Ursula von der Leyen, kandiduje se za novi mandat. Evropski savjet uzećeu obzir rezultate izbora i zatim imenovati kandidata, čije se ime potom predstavlja Parlamentu. Više od 50 posto zastupnika morat će odobriti kandidata.
Političke grupacije u EU mogle bi koristiti sistav “vodećih kandidata”, tzv. Spitzenkandidaten na njemačkom. To su učinili i 2014. godine. Prema tom načelu, svaka skupina predlaže predsjedničkog kandidata prije izbora, a grupacija s najviše mandata tada ima mandat za izbor predsjednika Evropske komisije.
Međutim, prije pet godina nacionalni čelnici EU-a odlučili su se za von der Leyen, iako ona nije bila kandidatkinja, a i ovog puta bi se mogli odreći “Spitzenkandidatena”.