Ministar pravde je vrlo brzo formirao svoj “svetosavski tim” u Ministarstvu pravde, zaposlio je čak i ličnog savjetnika za bezbjednost! Svi su nezakonito zapošljeni. Aktivno su služili Leposaviću da širi mrežu uticaja unutar državnih institucija. Moguće da je upravo preko takvih veza Leposavićev prijatelj, špijun i lažni američki diplomata Stevan Simijanović, uspio da ostvari kontakt sa Dritanom Abazovićem.
Istog dana kada je premijer Zdravko Krivokapić predao parlamentu zahtjev za njegovo razrješenje, ministar pravde Vladimir Leposavić je, kao da se ništa ne dešava, uputio Vladi Crne Gore svoje prijedloge za imenovanje direktora direktorata u Ministarstvu pravde.
Tim potezom Leposavić je demonstrirao da odbija poslušnost i naredbu da napušti Krivokapićev kabinet i vrlo direktno najavio da će u Ministarstvu pravde nastaviti da djeluje, nadajući se da se parlamentarna većina ipak neće dogovoriti o njegovom smjenjivanju.
Na ovaj politički radikalan potez Leposavić se odlučio dan nakon što je vladika Srpske pravoslavne crkve Joanikije razgovarao sa premijerom Krivokapićem, nezadovoljan što se, u Vladi “za koju je zaslužna Srpska pravoslavna crkva progoni jedan od istinskih vjernika i zastupnika interesa SPC”. Očito je ministar pravde očekivao da će, ako već nije povukao odluku zbog galame Demokratskog fronta, predsjednik Vlade podleći “molbi” administratora Mitropolije crnogorsko-primorske.
Međutim, izgleda da je zakulisna riječ Joanikija bila neuporedivo manje težine nego tajni pritisci sa Zapada na Krivokapića.
Na Komisiji za kadrovska pitanja Vlade Crne Gore nije prošao prijedlog ministra Leposavića da se ekspresno postave: Božidar Čarmak za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za krivično i građansko zakonodavstvo, Lidija Mašanović za v.d. direktorke Direktorata za međunarodnu saradnju, Momir Jauković za v.d. generalnog direktorata za organizaciju pravosuđa i nadzor, Nataša Radonjić za v.d. direktorke za izvršenje krivičnih sankcija, kao ni Andrijana Medojević za vršiteljku dužnosti sekretarke u Ministarstvu.
Teško je očekivati da će, nakon rezolutnog odbijanja Kadrovske komisije, ministrovi prijedlozi imati prolaz na sjednici Vlade.
Istorijska misija
To, međutim, ne znači da će Vladimir Leposavić tek tako odustati da se bori za fotelju u kojoj je sjedio skoro četiri mjeseca. On je postavljen na tu poziciju voljom Srpske pravoslavne crkve i planirao je mnogo zadataka da obavi u interesu ideologije koju zastupa – uvođenja svetosavlja u crnogorske državne institucije i pridruživanja Crne Gore “srpskom svetu”.
Da će ostati na poziciji prvog čovjeka Ministarstva pravde potvrdio je i prekjučerašnjom izjavom da se neće micati sve dok ga parlament ne makne sa ministarske pozicije.
Ništa, suštinski, novo: Leposavić je o svom cilju govorio zaposlenima još sredinom decembra, nakon što je preuzeo funkciju ministra.
“Ne interesuje me Evropska unija, to neka ide svojim tokom. Mi smo sada na istorijskoj misiji preobražaja Crne Gore”, kazao je oštrim tonom Leposavić kada je pozvao zapošljene u Ministarstvu pravde sredinom decembra.
Bilo je to u vrijeme kada je poletni novi ministar, nekadašnji pravni zastupnik Srpske pravoslavne crkve, pripremao da u parlament pošalje novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim će SPC, koja ima sjedište u Beogradu, prigrabiti u vlasništvo crnogorske crkve i manastire.
Nakon uspješno obavljenog posla, ministar nije spavao na lovorikama: odmah je krenuo u formiranje specijalnog tima za obavljanje novih zadataka na “preobražaju” Crne Gore.
“Vladovi specijalci”
Jedan od prvih u timu je bio, već pominjani, Božidar Čarmak, sugrađanin Leposavića iz Bara, bivši funkcioner Prave Crne Gore, stranke poznate po najekstremnijim anti-NATO stavovima.
Šira javnost je za anonimnog advokata iz Bara saznala tokom prošlogodišnjih “protestnih litija” u organizaciji SPC, kada je u martu iz Bara pješice krenuo na Cetinje noseći veliki krst za koji je tvrdio da je iz Jerusalima. Kada je Čarmaku onemogućen ulazak u Prijestonicu, postao je zvijezda srpskih medija ali i ovdašnjih prosrpskih glasila.
U maju 2020. godine agilni Čarmak je, preko portala Vidovdan koji kontroliše vrh SPC-a, pozvao Srbe u Crnoj Gori na ustanak “protiv mračne izborne mašinerije” tražeći od pravoslavnih vjernika da odbace “tobožnje božanstvo Mila Đukanovića“.
Naravno, Leposavićev prijatelj se odmah nakon što je Crna Gora “oslobođena” a nova Vlada izglasana u parlamentu, zaposlio u Ministarstvu pravde, na mjesto savjetnika za “koordinaciju rada Direktorata i opšte poslove”.
Leposavić je sa Čermakom sklopio ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, iako je takva vrsta ugovora nezakonita jer na tim poslovima sistematizacijom već su određeni ljudi u Ministarstvu. Naravno, Inspekcija rada nije se ni pomolila u zgradu gdje od 4. decembra i izbora nove Vlade “caruje pravda”.
Izvori Pobjede ističu da je Čarmak suštinski bio lični savjetnik Leposavića, da je sva pošta iz svih direktorata išla njemu na ruke, a da su, nakon konsultacija sa ministrom, dalje prosljeđivane instrukcije ili naredbe službenicima sa višegodišnjim iskustvom.
Bezbjednost i špijunaža
Ministar nije stajao sa novim zapošljenjima, uvijek koristeći sporne ugovore o “privremenim i povremenim poslovima”.
Tako je za savjetnika za odnose sa medijima instalirao Baranina Mladena Stojovića, nekadašnjeg novinara koncerna “Vijesti”, Nikolu Pejovića za ljudske resurse, kao i Himza Rovčanina, za “konverziju podataka u obračunatim zaradama” iako Ministarstvo ima “žive ljude” u računovodstvu…
Najzanimljiviji je ipak angažman Dušana Radulovića, naravno Baranina, koji je postao – savjetnik za bezbjednost! Takvo mjesto ne postoji u sistematizaciji Ministarstva, a izvori Pobjede ističu da Radulović ima najšira moguća ovlašćenja i da je neka vrsta “ličnog obezbjeđenja” ministra.
Inače, Radulović je Leposavićev drug iz djetinjstva i skupa sa rođenim bratom osnivač je sikjuriti agencije “Top guard”, a bio je osnivač i Streljačkog sportskog kluba “Rumija”.
Ta specijalna ekipa je poslužila Leposaviću, ne samo za “vanrednu” kontrolu rada Ministarstva, već i za pokušaj jačanja uticaja Leposavića u institucijama sistema.
Tajno agitovanje
Tako je, recimo, posredstvom Radulovića, ministar pravde Leposavić pokušao, uz kontakte sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem, da na uticajno mjesto u vrhu Centra bezbjednosti Bar postavi izvjesnog Nikolu Tomovića, opet iz Bara.
Izvori Pobjede govore i o konekcijama Vladimira Leposavića sa Stevanom Simijanovićem, famoznim američko-srpsko-crnogorskim državljaninom, ustvari špijunom koji je mjesecima operisao po Crnoj Gori koristeći lažni diplomatski pasoš Sjedinjenih Američkih Država.
Da li je upravo Leposavić omogućio prvi kontakt Simijanovića sa Dritanom Abazovićem, Zoranom Miljanićem, Zoranom Mikićem i drugim funkcionerima GP URA – nije do kraja istraženo.
Izvjesno je da je Simijanoviću smještaj u hotelu “Ambasador” u Podgorici, i to u dva navrata platila URA.
Leposavić i Simijanović su Barani, poznaju se još iz Osnovne škole “Blažo J. Orlandić” i od tada su razvili prijateljske veze, koje su produbljivali kada su obojica bili u Sjedinjenim Američkim Državama.
Prema informacijama Pobjede, tokom 2020. godine Simijanović i Leposavić su se nekoliko puta srijetali, u Podgorici i u Baru, a ministar pravde je, kako navodi izvor našeg lista, svom školskom drugu otvarao mnoga vrata u državnim institucijama.
Pobjeda je već pisala da je Simijanović tokom borakva u Crnoj Gori ostvario kontakte, osim Abazovića i članova URE, sa Miodragom Dakom Davidovićem, ali i sa više drugih niže rangiranih političara. Čak je imao na raspolaganju policijsko auto i vozača, a koristio je i pripejd telefonsku karticu Telekoma na ime policajca koji ga je obezbjeđivao.
To nije mogao bez pomoći ljudi iz policije ili nekih “jakih” ministarstava.
Poznato je, takođe, da je koordinator svih službi bezbjednosti Dritan Abazović ostvario kontakt sa predstavnicima kompanije “Ameriken balistik kompani”, koja proizvodi municiju na preporuku špijuna Simijanovića.
Da li su u tu kontroverznu operaciju bili upleteni ljudi iz ministrove “specijalne ekipe” ili je lično Leposavić posredovao?
Čovjek zadatka
Teško da će te kompromitujuće detalje ikad istražitri do kraja nova vlast. No, opisana aktivnost Vladimira Leposavića, kao i stvaranje ličnog specijalnog tima u Ministarstvu pravde ukazuju da se Baranin, ekstremni zagovornik svetosavlja, uživio u ulogu značajnog igrača koji je, kako reče, na istorijskom zadatku.
Otvorena podrška Srpske pravoslavne crkve, naklonost Demokratskog fronta, dobre veze sa Demokratama i liderom URE Abazovićem, zaista su Leposavića projektovale na poziciju jednog od najvažnijih ljudi nove vlasti.
No, negirajući genocid u Srebrenici, ministar pravde je ne samo otkrio suštinski šovinističke stavove dijela nove vlasti, već napravio grešku koju ne prašta međunarodna zajednica.
Pitanje je, međutim, da li će se tek tako lako završiti državna karijera, nekadašnjeg advokata Srpske pravoslavne crkve i radikalnog srpskog nacionaliste. Nije isključeno da će, čak ako ga i natjeraju na ostavku, Leposavić i njegovi specijalci biti i dalje u mašini nove vlasti, samo na nekoj drugoj poziciji.