Piše: Đorđe Šćepović
Pjesnici su čuđenje u svijetu tvrdio je Antun Branko Šimić, i nije da se prvi put pozivam na njega. No, opšta mjesta su katkad dozvoljena, naročito ako pišete o opštim mjestima. A prijetvornost jeste opšte mjesto crnogorske stvarnosti. U načelu Šimić jeste u pravu, no, Šimić nije živio u Crnoj Gori te mu se ne može uzeti za zlo što u načelu ipak nije u pravu. Odavno se pjesnik u Crnoj Gori prestao čuditi. A potonjih tri godine to čuđenje je skoro pa incident.
Elem, nije ovo esej o Šimiću, već kratak osvrt na mog druga novinara. Pisao sam i o drugu Radu (disidentu s partijskom knjižicom, pamtite?), pa je red da se u kratkim crtama osvrnem na još jednog druga, jer ne želim da mi se zamjeri na selektivnoj privrženosti drugovima. Nije da sam planirao tako nešto, ali moj drug je insistirao na tome. Moj drug novinar već neko vrijeme svojim činjenjem insistira na tome. Uglavnom, moj drug je objavio tekst. Dok sam čitao njegov tekst, priznajem, bio sam u ozbiljnom problemu. Nije da me iskustvo čitanja nije naučilo koječemu, ali čitanje ovog teksta bilo je ravno izazovima koje su nametali prvi susreti s Kortasarom, recimo. Bez uputstva za čitanje moj drug novinar je objavio tekst o crnogorskom jeziku. Naivni čitalac je mogao pomisliti da moj drug novinar staje u odbranu crnogorskog jezika, koji je ovih dana meta. A strijelac koji puca u metu je niko drugi do pretpostavljeni mog druga novinara.
No, gle čuda: Moj drug novinar ne brani crnogorski jezik od svog pretpostavljenog, već svog pretpostavljenog brani od onih koji od pretpostavljenog brane crnogorski jezik! Znam, zbunjujuće je, ali, zar nije tako sa svim velikim tekstovima? U svom kratkom eseju o crnogorskom jeziku moj drug novinar ne problematizuje atak na crnogorski jezik, već one koji su reagovali na progon crnogorskog jezika moj drug novinar naziva hajkačima, koji prebivaju u torovima, politikantima i drugim prigodnim imenima. Zbog uspomene na vremena kad je moj drug novinar zaista branio crnogorski jezik biću dobronamjeran i pažljiv prema njemu.
A branio ga je za jednim kafanskim stolom septembra 2020. kad je na vlast došla svita koja danas, posredstvom i drugovog direktora, kidiše na crnogorski jezik. Tad mi je moj drug novinar rekao da će Fakultet za crnogorski jezik i književnost braniti i životom ako zatreba. Jer, znao je moj drug kakva se omča plete za FCJK. Znao je jer je znao ko dolazi na vlast. I bio je u pravu, FCJK je već tri godine stalna meta aktuelnog režima, no, moj drug nije položio glavu braneći ovu instituciju. Zapravo, nije položio ni slovo u odbranu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. I nek nije, dobro je, glava je i dalje na ramenima.
Slova je, pretpostavljam, čuvao za odbranu svog direktora. Odbranu od onih koji su kad je moj drug medijski linčovan zbog navodne zabrane ekavice na Javnom servisu, branili njega. I neka su. Branili su istinu. Nevolja je što su baš oni danas u tekstu mog druga novinara politikanti i hajkači iz torova. Naročito je zanimljiv poetski dio eseja. Između kontemplacija o jeziku moj drug lamentira nad surovom eksploatacijom šljunka! Valjda nam tako saopštavajući da se kao hajkači ne bavimo gorućim pitanjima i pošastima već u dokolici zadižemo hajku na njegovog pretpostavljenog.
Crnjanski je lamentirao nad Beogradom, a moj drug nad šljunkom, ali, lamentu se u zube ne gleda! Elem, nakon dirljivog pasusa o postradalom šljunku uložio sam silan napor da u śećanje prizovem i ostale lamente mog druga, recimo: Lament nad tzv. Temeljnim ugovorom, Lament nad Belvederom, Lament nad Otvorenim Balkanom koji će se izvjesno dogoditi, Lament nad sistematskim razaranjem Crne Gore i svih njenih institucija (Javnog servisa, između ostalog), ali, uzalud, uzalud se trudim. Ništa. Čak ni lament nad tim istim jadnim šljunkom, a u vremenu minulog režima.
Ako je vjerovati oslobodiocima šljunak je i tad bio žrtva, ali moj drug nije lamentirao nad njim. Zašto? Pa, možda će i nad svim ovim lamentirati kad ovaj režim bude bivši. Možda će tad stati u zaštitu svog diskriminisanog kolege. Možda će tad objaviti istinu o svom pretpostavljenom. Možda, ali samo možda će tada opet bit naredan da položi i glavu za FCJK. U muđuvremenu moj drug zaziva raznorazne organe da zaštite crnogorski jezik.
U međuvremenu moj drug novinar kritikuje bivše što takvi mehanizmi ne postoje. Možda, poput ministra policije, koji šljunak brani vojskom, i moj drug novinar zaište vojsku, koja će danonoćno bdjeti nad crnogorskim jezikom. Straža, čuvajte jezik po cijenu života, ne smije mu se ništa dogoditi!
U međuvremenu moj drug Vlatko jezik ne brani od politike svog direktora, već od onih koji se takvoj politici suprotstavljaju. U njegovoj perspektivi hajkač je žrtva, a žrtva hajkač. Jednostavno je. Počeo sam Šimićem, a završiću Jurom Stublićem: Joj kako sam tužan bio, ja sam druga izgubio.