”Il Manifesto” o Marku Vešoviću: Buntovna i trezvena pjesnička duša

Piše: Gianluca Paciucci 

Marko Vešović – buntovna i trezvena pjesnička duša

Pisac Marko Vešović, rođen 1945. u mjestu Pape u Crno Gori, preminuo je jučer u Sarajevu od neizlječive bolesti.

Bio je nastavnik jugoslavenske književnosti, novinar, izvrstan pjesnik i – u pamćenju Sarajlija – jedna od duša otpora u vrijeme agresije srpskih nacionalista početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Građanke i građani bosanskoga glavnoga grada dočekivali su s velikim zanimanjem svaki njegov članak u Oslobođenju, glavnim sarajevskim dnevnim novinama, pokrenutima 1943. a nisu prestale izlaziti ni u najgorim časovima.

Veći dio svog života Vešović je živio u Sarajevu, ne napuštajući ga ni u vrijeme opsade, kada upoznaje talijanske novinare, među kojima je i prerano preminuli (2003.) Federico Bugno, postavši mu prijatelj i drug.

Zajedno s Izetom Sarajlićem i Abdulahom Sidranom predstavlja trojac velikih pjesnika i intelektualaca, sposobnih tumačiti dubinu duše grada i naroda, ostavljajući za sobom nasljednike kao što su Ferida Duraković (1957.) i Senadin Musabegović (1970.). Od njih trojice najmanje je bio zanesenjak u poznim stihovima, sve do ruba radikalnog i vatrenog skepticizma, ali uvijek literarno dostojanstvenima.

Njegova najvažnija stihozbirka je Poljska konjica (talijansko izdanje pod naslovom La cavalleria polacca, 2002.) sadrži stihove pisane između 1995. i 1998. Glasovita je i njegova prozna knjiga Smrt je majstor iz Srbije (1994.) – talijansko izdanje pod naslovom Chiedo scusa se vi parlo di Sarajevo (Oprostite što vam govorim o Sarajevu) objavila je 1996. godine izdavačka kuća Sperling & Kupfer.

Bio je konzultant za čudesan film Il Temporale–Nevrijeme (2002.) Gian Vittorija Baldija. Prvih godina novoga stoljeća surađivao je s Casa della poesia di Baronisi (SA), sudjelujući kratkim i zabavnim nastupima – u razdoblju od 2002. do 2011. – na brojnim međunarodnim pjesničkim susretima i u Sarajevu.

U njegovim stihovima razmišljanje o ratnim strahotama postaje oštar sarkazam gotovo brechtovskih dosega: „Ko je imao pare, pobjegao je, bezbeli./ Nek ratuju golaći. To razumijem skroz/ (…) Oni što svijet gledaju preko grlića flaše/u srebrnoj kantici s ledom/ti valjda nisu blesavi da se pačaju u rat – /u sirotinjski posao. Oni što su iz svega srknuli kap meraka, i tereta da su gluhi za bajke o žrtvovanjima. Nek se žrtvuje onaj/ kom ionako život ne valja ni groša kršenoga…“

Usput, s pravom je 2008. napisala Azra Nuhefendić (www.balcanicaucaso.org/aree/Bosnia-Erzegovina/O-Marko-oRadovan-43049) kad Vešović nije prihvatio književnu nagradu ranije dodijeljenu nacionalisičkom lideru Radovanu Karadžiću: „u Vešovićevom odbijanju mnogo je više od uobičajena građanskoga protivljenja nekome tko o ljudskim i građanskim pravima uopće ne razmišlja. ‘Neprihvatljiva je šutnja u Crnoj Gori o tome što se u Bosni i Hercegovini događalo u vijeme rata… Odbijam sudjelovati u toj crnogorskoj sramoti’, objasnio je Vešović“. Međutim, u njemu tavori gnjusni osjećaj izdaje dvadesetstoljetnoga humanizma, koji se nije libio u malo godina okrenuti se u okrutni nacionalistički ekstremizam. Mnogobrojni pjesnici i poznati umjetnici prepustili su se da ih ponesu najturobniji glasovi te drugoga, do jučer prijatelja i kolegu, učiniše neprijateljem, kojega treba pomesti. Na taj način, piše u nastavku Azra Nuhefendić,  „od prvog osjećaja nevjerice koja se ćutjela početkom rata (‘ali zar se to stvarno događa baš nama?!’), Vešović se probudio shvaćajući da su ga izdali i napali ne samo vlastiti sunarodnjaci, već i najbliži prijatelji kao Radovan Karadžić, pa i pjesnici-prijatelji kao Rajko Petrov Nogo, Branko Čuljak i  ostali. ‘Moj najbolji prijatelj učinio je da srčem vlastitu krv kao da je čorba’, napisao je Vešović…“ On je htio otkloniti da postane jedan od protagonista tih pokolja u Bosni na kraju XX. stoljeća, kao što se dogodilo pjesniku i psihijatru Karadžiću, ali je jednako tako htio poštedjeti se sličnih oduševljenja: „moji su zanosi slični/pjevaču operskome kog su u Buchenwaldu/ tjerali da pjeva svoje velike arije/ dok premlaćuje logoraše“ (iz Mačka).

Njegovo rješenje bilo je da se odupre povijesnom zlu a onda i da izađe iz ratnoga vremena trezvenošću onoga, makar izgubljenoga, tko nije mogao do prikloniti se vrednotama prekrhke demokracije, tek rođene, nego i zato što je odmah razdijeljena među novim političko-religioznim mafijama, koje od Daytona na ovamo vladaju Bosnom i Hercegovinom. Njegovo zalaganje bijaše i parlamentarno, u liberalnoj stranci, ali nadasve je bio posvećen riječi, nastojeći da ona ne ustukne pred kriminalom, kao što se tako lako dogodilo u godinama kraja socijalističke Jugoslavije, a događa se još uvijek.

(Il Manifesto, 19. VIII. 2023., str. 13)

Preveo i priredio Tvrtko Klarić