Vrijeme je za ostavke i promjene

Limit Vladimira Gojkovića na Svjetskim prvenstvima je četvrtfinale – šest pokušaja, šest neuspjeha i šest puta je Crna Gora ostala bez medalje na planetarnim šampionatima.

Crna Gora je 2013. godine osvojila srebrenu medalju, kada je u Barseloni na Monžuiku ostala bez titule nakon nesrećnog poraza od Mađarske. Prilika za povratak na pobjedničko postolje bilo je dosta, ali je četvrtfinale uvijek bio nepremostivi prag, limit preko kojeg Gojković ne može.

Od dolaska na mjesto selektora prošlo je skoro devet godina i od tada se Gojković zahvalio mnogima za usluge u reprezentaciji, a utisak je da mnogi od njih svojim kvalitetom i iskustvom vrijede više od onih koji su igrali u Dubrovniku, Zagrebu i Dohi i takmičenja završili u četvrtfinalu.

Jedan od prvih kojem se Gojković zahvalio u reprezentaciji je Igo Kruzija, koji je u Dohi sjajno predvodio Francusku do najvećeg uspjeha na Svjetskim prvenstvima. Pozdrav Kruziji imao bi smisla da Crna Gora nakon njega nije angažovala druge strance…mada je utisak da su stranci i mnogi koji sada igraju, jer tokom intoniranja himne zjevaju okolo i samo je sreća što još ne čačkaju uši i nos.

Nakon Tokija Gojković je tražio da se izvrši smjena generacija i priprema reprezentacija za Olimpijske igre u Parizu, što je imalo smisla, pogotovo što su mladi igrači u mlađim kategorijama pokazivali da imaju talenat za najveću scenu.

Pričao je Gojković prilikom “smjene generacije” o vizijama  i perspektivama i generaciji za vrh svjetskog vaterpola.

“Što se tiče crnogorskog vaterpola, imam viziju za koju mislim da će biti dobra i, ako nastavimo putem koji smo zacrtali 2015. odnosno 2016. godine mi ćemo do Olimpijskih igara u Parizu 2024, stvoriti respektabilnu ekipu, koja bi mogla da ima veoma važnu ulogu u vrhu svjetskog vaterpola”, optimistički je Olimpijske igre u Parizu najavljivao selektor.

Taj put po riječima Gojkovića traje već devet godina, što je više nego dovoljno vremena da jedan trener, u osvom slučaju selektor pokaže i dokaže da zna šta radi i o čemu priča.

Od respektabilne ekipe nema ništa, na Olimpijske igre smo ušli na mala vrata sa posljednjom kartom za Pariz. Gojković nije stvorio tim kojeg bilo ko respektuje, a kamoli da od njega zazire, tako da su četvrtrfinala vrhunac uspjeha generacije koja je trebala do Pariza da bude ozbiljan kandidat za medalje.

Od dolaska na mjesto selektora Gojković se iz ovako male baze pored Kruzije zahvalio mnogima – Vukčević, Murišić, Drašković, Darko Brguljan, Đurđić, Pješivac… samo su neki od njih, njima treba dodatii i Aleksandra Ivovića, te Draška Brguljana, i krajnje je vrijeme da se VPSCG zahvali Gojkoviću za sve što je uradio, jer mnogo toga bolje da nije.

Stanko Radulović