Piše: Goran Mišić
Poslije silnih lobiranja po cijelom svijetu srpska se diplomatija, oličena u predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, konačno vratila na glavni teren, u zgradu Organizacije Ujedinjenih naroda u New Yorku, gdje je za 23. maj u Generalnoj skupštini zakazano izjašnjavanje o Nacrtu rezolucije o genocidu u Srebrenici koji su podnijeli sponzori Njemačka i Ruanda.
Koliko je pritom zamjena teza urađeno potpuno svjesno, bili smo svjedoci proteklih dana i nedjelja, ali je nekako ispod radara prošla možda i najvažnija činjenica, kako Vučić pokušava po ko zna koji put odigrati svoju najomiljeniju ulogu – ulogu žrtve. I to ne svoje lične koju će vazda staviti u prvi plan, jer samo tako može ostvariti neskrivenu želju da jednog dana uđe u srpske čitanke, nego kao navodni branitelj čitavog srpskog naroda.
Kad činjenice nisu važne
Zapravo, nema tu ničeg novog. Radi se o obrascu koji se u psihologiji naziva ponašanje žrtve, a u savremenoj pop kulturi egzistira još otkako se iz jajeta izlegao onaj mali animirani junak Kalimero koji svaki put uzvikujući “pa, to je nepravda” zadobija simpatije publike. Vučić je mnogo prefriganiji jer njemu uloga žrtve i kada biva satjeran u ćošak ne samo da ne pristaje, jer je više plod marketinške zamjene teza, a ne činjenicama koje u velikom broju slučajeva nisu na njegovoj strani.
Tako i slučaj Srebrenice, malog mjesta u istočnoj Bosni, pretvorenog za vrijeme rata u zbijeg 40.000 ljudi iz cijelog srednjeg Podrinja, koje su srpske snage držale pod opsadom, četiri godine, Vučić želi preokrenuti u vlastitu promociju jer je on ustvari žrtva “kao pripadnik najstradalnijeg naroda u Evropi” u nekim prethodnim ratovima, a ne kako je to utvrđeno presudama haških sudova za ratne zločine, od kojih su oni počinjeni polovinom jula 1995. u Srebrenici kvalifikovani i presuđeni kao genocid.
Nije to prvi put da Vučić glumi žrtvu i nije prvi put da se pokazuje publici kao loš glumac, ali ne odustaje od takvog načina poimanja politike koja mu omogućuje, evo već 12 godina, gotovo apsolutnu vladavinu u Srbiji, ali i “svuda gdje žive Srbi”, ulogu lidera svih Srba i onih “koji žele živjeti sa Srbina”.
Vučić naprosto voli glumiti obje stvari, i žrtvu i lidera svih Srba što nije ostalo neprimijećeno.
Beogradski je sociolog Žarko Trebješanin jednom zabilježio kako predsjednik Srbije odavno priča o pritiscima na Srbiju Amerike, Evrope, tajkuna, domaćih izdajnika, ovih, onih…
“I gledajući sa marketinške strane to i nije loše za njega, jer su ljudi spremni da se poistovete sa onim koji je žrtva i koji pati, spava na podu, ne jede, sa onim kome prete razni atentati, ubistva, napadi na porodicu. U tom smislu deo građana Srbije, njegovih pristalica, guta te informacije, onako kako im se serviraju i njih mogu da pogode te njegove javno iskazane emocije. Oni koji znaju da je to samo deo marketinga, znaju i da je to gluma i to loša”, kaže Trebješanin.
Za Vučića je važno da se diže temperatura, da se pravi drama i jača strah uz maksimalno korištenje krilatice “ako vam ne odgovaraju činjenice, tim gore po činjenice”.
Vučiću priželjkuju sudbinu Fice i Raisija
Da je predsjednik Srbije odavno ušao u ulogu žrtve postalo je bjelodano mnogo prije Srebrenice i rezolucije o genocidu, a kulminiralo u jednom od svakodnevnih obraćanja naciji kada je u svoj narativ žrtve na dramatičan način uvukao i članove najbliže porodice.
Ta izjava postaje naročito zlokobna u današnjem trenutku poslije atentata na slovačkog premijera i pogibiji iranskog predsjednika u nerazjašnjenom padu helikoptera.
„Ako mene ubiju iza mene ostaje moj brat Andrej, ako ubiju moga brata, ostaje moj sin Danilo, ako ubiju mog sina ostaje ćerka Milica, ako i nju ubiju ostaje moj sin Vukan i grobovi naši boriće se protiv ustaša”, poručio je Vučić.
Jedna od rijetkih koja je ukazala kako ova izjava ukazuje na potpuni gubitak kompasa, bila je psihoanalitičarka Sanda Rašković Ivić, bivša predsjednica Demokratske stranke Srbije.
Ona tvrdi kako je Vučić još kao mladi radikal pokazivao sklonost da bude Kalimero i žrtva, i kako mu se strašno dopadala ta uloga žrtve.
„Što se tiče ove poslednje izjave ja sam je nazvala u šali dinastičkom izjavom, jer tu je predsednik Vučić malo pomešao lončiće, jer zaista mi smo republika koja bira parlament, bira predsednika na direktnim izborima i njegovo vršenje vlasti kao predsednika nikakve veze nema sa njegovom familijom“, rekla je Rašković Ivić.
Bilo je to prije godinu dana dok su desetine hiljada ljudi na beogradskim ulicama protestovale protiv eskalacije nasilja koje je kulminiralo nezapamćenim masovnim ubistvima u jednoj osnovnoj školi u centru grada i gradskoj opštini Mladenovac.
Tabloidni mediji u Beogradu sada kao sasvim legitimnu temu razvlače mogućnost kako je sada možda “na redu Vučić”, naravno bez ikakvih dokaza, osim nekih objava na društvenim mrežama u kojima pojedinci neskriveno priželjkuju Vučiću sudbinu Roberta Fice ili Ibrahima Raisija. Treba li podsjećati kako su ti mediji pod apsolutnom kontrolom Vučićevog režima i zapravo njegovi politički štabovi “ovlašteni da urade sve naloge “šefa” jedne zaista maligne propagande.
Blagoslov patrijarha i Dodika
Sam ispraćaj predsjednika na let za New York pretvoren je u dosad neviđeni ritualni obred u rane jutarnje sate, prije jutrenja, oko pola šest, u direktnom televizijskom prenosu. Uz sasluženje Milorada Dodika, Vučića i njegovog najnovijeg ađutanta za spoljnje poslove Marka Đurića, poznatijeg kao predsjednikovog tapšača za Kosovo i doskorašnjeg ambasadora Srbije u Washingtonu, blagoslovio je srpski patrijarh Porfirije lično, uz ponavljanje napamet naučenih floskula o odbrani Srbije i srpstva, izjednačavanja svih žrtava ratova i sličnih.
Ne, ne idu oni na “Kosovo ravno” nego u New York u krovnu međunarodnu organizaciju da još jednom ukrste mačeve sa onima koji se teško mogu pobijediti uprkos ruskoj i kineskoj obilatoj pomoći u ljudstvu i materijalu.
Cijeli ritual, a to nije sve (planiran je i pobjednički povratak) nije osmišljen kako bi pojačao Vučićeve izglede da pobijedi na lokalnim izborima koji predstoje i na kojima Vučić navodno ne učestvuje, mada ima elemenata i za takve tvrdnje, nego prije svega da ojača Vučićev put u spomenute čitanke u koje se uglavnom ulazi ako pobijedite jače i snažnije koji su se okomili na vas.
Pa šta piše u toj rezoluciji, podsjetimo se još jednom. Ništa od onoga što govore Vučić, Dodik i ostali dodici. Nigdje ni Srbije, ni Srba, ni Republike Srpske.
Šta je sporno u proglašenju 11. jula za međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici? Ili ko ima pravo na upotrebu te zaista najstrašnije riječi u međunarodnom pravu, koja se politizira unedogled i pored sudskih presuda nadležnih sudova i to poslije višegodišnjih procesa? Pogotovo, ako su iste te sudove osnovali narodi koji čine Ujedinjene nacije čiji je osnivač i Srbija kao dio Jugoslavije. I čija je Skupština još prije 14 godina vlastitom rezolucijom potvrdila kako se ratni zločini u Srebrenici i okolini imaju imenovati “na način kako je to utvrđeno sudskim presudama u Haagu”.
Skoro isto to se ponavlja i u najnovijoj rezoluciji pred UN-om kojom se osuđuje i negiranje genocida i istovremeno veličanje ratnih zločinaca, dok se države-članice UN “podstiču na čuvanje sudski utvrđenih činjenica kroz obrazovne sisteme, u cilju sprječavanja revizionizma i ponavljanja genocida”.
Istina važnija od rezolucije
Pred put u Ameriku, Vučić je već ranije rekao kako će oglasiti pobjedu ukoliko broj glasova “protiv” i “uzdržanih” zajedno bude veći od broja “za” rezoluciju.
To će se saznati tek kada nakon rasprave predsjedavajući predloženi dokument stavi na glasanje. Međutim, u već odavno podijeljenim narodima i njihovim diplomatskim predstavnicima u zgradi pored Istočne rijeke, sam rezultat i neće biti najvažniji.
Važnije od toga ko je čiji hegemon ili u čijoj interesnoj sferi velikih sila ili ko je unaprijed “obrađen” ostaće važnije hoće li se konačno uvažiti i prihvatiti odluke sudova i ono što je presudama potvrđeno kao istina.
Šta će biti poslije, odnosno hoće li, kako to tvrdi srpska strana, cijeli narod biti stigmatizovan, što ne tvrdi ni nacrt rezolucije niti iko osim samih srpskih lidera, hoće li rezoluciju koja nema nikakav obavezujući pravni karakter biti osnova za pokretanje novih sudskih postupaka, te hoće li nasljednici žrtava biti na neki način obeštećeni, u dogledno vrijeme je izlišno govoriti iako valja podsjetiti kako se za gubljenje ratova, a Srbija ih je devedesetih izgubila čak četiri, uvijek morala platiti pozamašna cijena. Kad-tad.
Upravo to pokušava zaustaviti ogromna mašinerija, naravno ne samo iz Srbije i sa Balkana, i ne samo lošom glumom predsjednika Srbije koji i ovaj put sebe nastoji predstaviti kao žrtvu.
Psihopato ,spasi Srbiju, ubij se!