Piše: Goran Mišić (Al Jazeera Balkans)
Dvije godine nakon ruske agresije na susjednu joj Ukrajinu sve je izvjesnije da pravog pobjednika neće ni biti i da će mrcvarenje ljudi i rušenje gradova i sela biti prekinuto jedino velikim međunarodnim mirovnim sporazumom “a la Dayton”.
Početak trećeg ratnog proljeća u Ukrajini i Rusiji, međutim, obilježiće teroristički napad u predgrađu Moskve, gdje je u jednoj dvorani pred početak koncerta pobijeno 145, a ranjeno skoro 200 ljudi, što je pokazalo kako je i Moskva itekako – ranjiva.
Ko je napao Rusiju
Iako je odgovornost za napad preuzela afganistanska frakcija ISIL-a, teško je cijeli tragični događaj izdvojiti iz ukupnog ratnog konteksta sa kojim možda i nema direktne veze, ali je u to malo teže povjerovati.
Sve je ovdje nepoznanica, osim četvorice izvršilaca i njihovih pomagača koji su otkriveni i uhapšeni, a najrazličitije teorije zavjere iz dana i dan obilaze cijeli svijet potpuno zasjenjujući događaje u ratnim zonana.
Kreću se u vrlo širokom dijapazonu od toga da iza masakra stoje Ukrajinci, odnosno Amerikanci, kakav narativ kreira sama Moskva izbjegavajući govoriti o odgovornosti FSB-a i drugih vlastitih brojnih javnih i tajnih službi, do toga kako je sve osmislio zapravo onaj stari kagebejac koji je promijenio čak i Ustav kako bi moga ostati u kremaljskoj predsjedničkoj fotelji i ugroziti i neslavni rekord koji još drži najpoznatiji Gruzin u bivšem Svjetskom Savezu Josif Visarionovič Staljin.
Druge činjenice o direktnoj vezi sa ratnim sukobima kao što su, naprimjer, nedavno povlačenje Ukrajinaca iz Avdijivke ili još ranije Bahmuta i to uglavnom zbog nedostatka municije za artiljeriju i nemogućnosti popune jedinica svježim snagama, te smjena u vrhu ukrajinske armije i njenih obavještajnih službi, a posebno linija fronta duga 1.000 kilometra koja se mjesecima skoro i nije pomjerala uprkos krahu dugo najavljivane ukrajinske kontraofanzive, međutim, svjedoče da se još dugo neće moći govoriti o skorom početku pregovora dva ljuta neprijatelja, Zelenskog i Putina.
Ili, da budemo sasvim precizni, o dva koncepta budućeg uređenja svijeta čiji su ukrajinski i ruski predsjednik tek glavni eksponenti, a najvažniji igrači žive u Washingtonu, Pekingu, Londonu ili djelimično Briselu.
I Napoleon se vraća na front
Da stvar bude još gora, neposredno poslije obilježavanja pune dvije godine od početka ruske invazije na Ukrajinu i anektiranja još četiri regije te velike istočnoevropske zemlje, poslije pripajanja Krima prije deset godina, ponovo su odapete žestoke verbalne strijele na relaciji Pariz-Moskva, potvrđujući kako istinskih naznaka o eventualnom primirju i početku mirovnih pregovora još nema.
Na izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kako bi se trupe njegove zemlje mogle naći na evropskom “istočnom frontu”, hitro je reagovao njegov ruski kolega Vladimir Vladimirovič podsjećanjem na to kako je jednom davno Napoleon prošao kada je krenuo u osvajanje Rusije.
Razmatranjem situacije na frontu kojim se i danas bave, poslije dvije godine i nešto jače, i sve relevantne obavještajne službe svijeta i mediji u najrazličitijim formatima, postavljajući geopolitičke i geostrateške ciljeve velikih sila kao glavni i jedini parametar dosadašnjih i budućih ratovanja, lako se može stići do zaključka kako ni Putin ni Zelenski nisu ostvarili ono što su naumili, prvi da denacifikuje i demilitarizuje cijelu Ukrajinu, a drugi da zaustavi agresiju i ruske trupe vrati tamo odakle su i došle.
Velikih i značajnih pomjeranja linija na frontu, uprkos najnovijim ruskim osvajanjem nekoliko manjih mjesta, te najavom i početkom granatiranja Harkiva, drugog po veličini ukrajinskog grada, nije bilo.
Ukrajinci strahuju da bi napadi na Harkiv mogli biti samo početak velike ruske ofanzive, a sam Zelenski prvi put javno upozorava kako bi Ukrajina mogla izgubiti rat ukoliko hitno ne dobije podršku u oružju i municiji,
Niko ne brine o žrtvama
Simptomatično je kako se ljudski gubici, osim u propagandne svrhe, pored evidentnog razaranja i sela i gradova, skoro i ne spominju. Tako je Zelenski je samo jednom ustvrdio da je do sada sa ukrajinske strane izgubljeno više od 30.000 ljudi, mada je i sam Pentagon rekao da je ta cifra duplo veća, dok su prema istom izvoru gubici ruske strane veći od 100.000 vojnika. Rusi, pak procjenjuju kako je do sada poginulo mnogo više od 100.000 Ukrajinaca, ali sve ove cifre treba prihvatiti sasvim uslovno kao i broj ranjenih i povrijeđenih na obje strane koje povrijeđene koje više gotovo niko i ne spominje.
Obje strane, kako bi se to vojničkim jezikom reklo, imaju problem i sa ljudstvom i sa oružjem, pogotovo Kijev.
Utisak je kako Ukrajina lošije stoji sa popunom svojih jedinica svježim snagama o čemu, između ostalog, svjedoči i odluka Zelenskog da smanji granicu obavezne regrutacije sa 27 na 25 godina, što bi omogućilo angažovanje još najmanje 100.000 branitelja. Istovremeno, Putin je najavio mobilizaciju još pola miliona Rusa u svoje oružane snage.
Što se tiče oružja i municije tu je za Ukrajince još gora situacija, pogotovo otkad je američki Kongres glasovima republikanaca blokirao pomoć od 60 milijardi dolara, te odbijanjem Njemačke da Ukrajini isporuči krstareće rakete “taurus” zbog straha da bi to moglo odvesti u direktan sukob s Rusijom koja zahvaljujući pomoći Irana i Sjeverne Koreje te jačanje vlastite vojne industrije nema problema sa naoružanjem.
Iran šalje Rusiji dronove “šahed”, a bespilotne letilice su se pokazale izuzetno efikasnim u pogađanju ciljeva zbog njihove sposobnosti da izbjegavaju protivvazdušnu odbranu.
Sankcije uvedene Rusiji, 13 paketa, nisu funkcionisale tako dobro kao što su se zapadne zemlje nadale, pa Rusija još uspijeva prodati naftu i nabavljati dijelove i komponente za vlastitu vojnu industriju.
U Ukrajini i zemljama koje joj pomažu u odbrani od agresije raste strah kako će američka podrška presušiti ako se Donald Trump vrati u Bijelu kuću posle predsedničkih izbora u novembru.
U EU je u februaru odobren paket pomoći od 54 milijarde dolara nakon velikih rasprava i cenkanja, naročito sa Mađarskom, čiji je premijer Viktor Orban Putinov saveznik koji se otvoreno protivi pomaganju Ukrajini. Takođe, EU je na putu da isporuči tek oko polovine od milion artiljerijskih granata koje je namjeravala osigurati Kijevu do kraja marta ove godine.
Ukrajina bliže Uniji i NATO-u
Uprkos stanju u ratnim zonama, poslije 25 mjeseci ratovanja koja nisu dala odgovore hoće li se i kako doći do mira ili hoće li se rat proširiti i na druge zemlje, pa i neke članice NATO-a, čini se kako je Ukrajina ipak bliža svojim političkim ciljevima kao što su pridruživanje Evropskoj uniji i približavanje članstvu u NATO-u. Visoku cijenu tih ciljeva je već platila, a hoće li jedan od uslova za njihovo ostvarenje biti i gubitak dijela teritorije, to će zavisiti prije svega od Moskve odakle se kao i sa drugih važnih adresa može čuti kako se Putin neće zaustaviti dok ne stigne na granice nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.
Oni koji sebe nazivaju ekspertima predviđaju kako je na redu najvjerovatniji scenario u sljedećim mjesecima nastavak rata iznurivanjem koji će potrajati duže od 2025. godine, sa velikim žrtvama na obje strane i Ukrajinom koja će i dalje zavisiti od savezničkih pošiljki oružja.
Drugi najvjerovatniji scenario obuhvata potencijalnu eskalaciju sukoba u drugim dijelovima svijeta, kao što su Bliski istok, Kina-Tajvan i Balkan s Rusijom koja navodno želi raspiriti te napetosti.
Teških incidenata, kao što je bio nedavni atak na civile u Moskvi za koji Rusija okrivljuje Kijev, biće još na objema stranama, kao i vrlo mogućih otvaranja novih žarišta koja neće prestati dok se ne postigne dogovor o novoj raspodjeli moći i uticaja ili novoj podjeli svijeta započetoj padom Berlinskog zida i okončanjem Hladnog rata.
Kakva god analiza bude napravljena u ovom trenutku, svakako neće moći zaobići činjenicu kako je i Moskva ranjiva, bez obzira je li naručilac masakra iz Ukrajine, Afganistana, Rusije ili sa neke druge adrese. Jedina koliko-toliko dobra utješna vijest, za razliku od početka ruske invazije, glasi da ni u medijima ni u izjavama svjetskih zvaničnika nema pretjeranih spominjanja nukleranih bojevih glava još otkad ih je Putin isporučio svom susjedu i savezniku Lukašenku.
Svaka cast Gospodine. Respekt.