Pretresi ambasada, pokušaj fizičkog izbacivanja ambasadora sa njihovog radnog mjesta, naređenja Ministarstva vanjskih poslova da se obiju brave, te postavljanje skoro najnižeg diplomatskog ranga za otpravnike poslova u našoj diplomatiji, a sve po nalogu ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića prije nego je ukaz o opozivu ambasadora donio predsjednik Milo Đukanović dovelo je urušavanja rejtinga naše diplomatske mreže i nezapamćenog čina u diplomatiji.
Iako je i samo Ministarstvo vanjskih poslova jasno navelo u svom saopštenju da opoziv formalno nastupa tek kada ga potpiše predsjednik države, MVP je vuklo poteze koji zaobilaze i ne poštuju zakonsku regulativu na koju se pozivaju. Ono što je prema dostupnim podacima nezapamćeno i što će biti zapisano u istorijatu naše diplomatije jeste činjenica da je ministartsvo na čelu sa Radulovićem, dvojici diplamata naložilo da “upadnu” u ambasadu Crne Gore u pekingu, pretresu je i između ostalog nađu i uzmu zvanična dokumenta, ključeve, pečat, a nakon par dana i obiju bravu na vratima ambasade, dok je u Vatikan poslat privremeni otpravnik poslova koji je valjda trebalo da fizički zauzme prostor Ambasade Crne Gore pri Svetoj stolici.
Pritom, sve ovo se dešava prije nego je ukaz o opozivu donio predsjednik.
Ono što se ovdje otvara kao Pandorina kutija jeste pitanje ko je i pozivajući se na koje zakonske propise dao nalog da diplomate pretresaju i nasilno upadaju u zgradu ambasade? Kako su zapravo diplomate uopšte prihvatile tako nešto?Ima li krivične idgvoornosti u ovim činjenjima?
Sve su ovo pitanja na koja će MVP morati da odgovori nakon što priča o opozivu ambasadora dobije konačnu verziju.
Ministarstvo je pokušajem da verbalnom notom opozove sedam crnogorskih ambasadora usput prekršilo proceduru koja je predviđena članom 40 zakona o vanjskim poslovima. tim članom propisani su akti o prestanku mandata, koji se moraju dostaviti opozvanom ambasadoru, a to su: prijedlog za opoziv koji je utvrdila vlada, ukaz predsjednika o opozivu (stav 5), opozivno pismo (stav 6), ukaz o opozivu objavljen u službenom listu (stav 7).
Na osnovu toga, opozvanom ambasadoru se izdaje rješenje o prestanku mandata, prije isteka mandata, sa obrazloženjem i pravnom poukom. Bečka konvencija kaže da se bez ukaza predsjednika ne može obavještavati zemlja o opozivu ambasadora. Bečka konvencija kaže i da država obavještava zemlju domaćina o opozivu odnosno promjeni svog diplomatskog predstavika ne vlada kako je to predstavio ministar Radulović, već država.
To zapravo znači da kada se završe domaće procedure, uključujući i ukaz predsjednika u ovom slučaju, obavještava se zemlja domaćin.
Zašto je onda resor Radulovića obavijestio zemlje domaćine notom, iako procedura nije završena, iako i Ustav jasno navodi da predsjednik opoziva ambasadore?
Jer, u konkretnom slučaju, MVP je donio odluku opozvao ambasadore, obaviejstio zemlje domaćine, a nakon toga je organizovan skuspštinski odbor da se raspravlja o ambasadorima kojima je već “presudio” MVP.
Postavlja se i pitanje zašto su Vlada i MVP na silu pokušali da opozivu ambasadore, na silu da ih izbace iz ambasada, na silu da zauzmu prostore ambasada, te zašto nijesu ispoštovane procedure, sačekan potpis predsjednika i tako završili postupak opoziva bez svega navedenog.
Pitamo: Je li ovaj pokušaj tog poniženja čak i za ovu Vladu malo previše?
Zašto je stvoren haos koji šalje negativnu sliku Crnoj Gori? Jer, svaki ambasador je dužan da vodi računa i odgovara za državnu imovinu, a dok god je ambasador, on po zakonu odgovara za imovinu. A ambasador je zvanično sve do trenutka dok njegov opoziv ne potpiše predsjednik.
Na kraju ostaje pitanje na koje nikada nije dat odgovor: šta su ambasadori uradili protiv interesa države Crne Gore?
Niko nije objasnio ovu hrabru izjavu premijera Krivokapića. Hrabru i sa distance iz Brisela.
Na kraju ponovo pitanje: a li je moglo sve drugačije samo da je poziv za razgovor sa predsjednikom na temu ambasadora došao prije predloga vlade, a ne, i ovog puta, nakon intervencije/pritiska međunarodne zajednice.
Čini se da su politički revanšizam, nemanje iskustva i kapaciteta menadžamenta MVP presudilI u ovom slučaju. Napravljena šteta se već sada mjeri godinama koje će biti potrebne za POPRAVKU popravku imidža Crne Gore, ako ne i decenija.
Sve što se događalo i traje još uvijek je loše za Crnu Goru, loše i za MVP koji je izveo ovaj “diplomatski šou”.
Ostaje bojazan da će cijenu “šoa” koji je organizovao MVP debelo platiti građani i država Crna Gora.