Nikolaidis: Zašto je Leposaviću bilo mjesto na britanskom razaraču

Piše: Andrej Nikolaidis

U „Priči o ratniku i zatočenici“ Borges, pozivajući se na Croceovu „La poesia“, a ovaj opet na zapis istoričara Pavla Đakona, piše o Droktulftu, „lombardijskom ratniku koji je tokom opsade Ravene napustio vlastite redove i poginuo braneći grad koji je prethodno napao“.

Borgesov literarni Droktulft koji, zapanjen civilizacijom Rima, svoje oružje stavlja u njegovu službu, ponešto je različit od istorijskog. Nije sve u Borgesovoj priči istorijski tačno: no, sve je istina.

Argentinac je znao ono što je znao i Walter Benjamin, koji je to zapisao u VII povijesno-filozofskoj tezi: ne postoji dokument kulture koji istovremeno nije i dokument barbarstva. “Kao što je oduvek bilo uobičajeno, u trijumfalnom pohodu se nosi i plijen. Taj plijen se naziva kulturnim dobrima”, veli Benjamin. Blještava slava Rima neodvojiva je od barbarskog uništenja Kartage; neboderi Njujorka počivaju na kostima starosjedilaca američkog kontinenta, nad kojima je izvršen genocid da bi bila uspostavljena imperija koja će naslijediti britansku; Luvr je spomenik umjetnosti, ali i luksuzna verzija Ali Babine pećine – mjesto gdje se na sigurnom čuva ono što je imperija opljačkala od onih koje je označila kao barbare. Od djece manjeg i manje bogatog boga, dakle.

Zato Borgesov tekst, umjesto da istrajava na dihotomiji civilizovani/barbari, završava pričom o Engleskinji koja čini suprotno od Droktulfta – odbacuje svoju kulturu i bira da živi sa urođenicima u argentinskoj pustari.

Priče o Droctulftu i Engleskinji za Borgesa čine dvije strane jednog novčića. „Glava i pismo tog novčića Bogu su isti“, piše on.

Ovdje me ne zanima Borgesova Engleskinja. Nego pitanje: nismo li mi Balkanci – Droktulft? Nismo li, onako kako je Droktulft, vidjevši složenu cjelinu Ravene (“koja nije nered”, naglašava Borges), u njoj naslutio besmrtni um, pa zaključio da mu je dosta močvara, truleži, pljački i krvavih ubistava rodnog kraja, zaključio da želi biti dio skladnog poretka, makar to značilo da se sukobi sa svojima – nismo li, velim, mi u Evropi vidjeli ono što je Droktulft uočio u Raveni? Nismo li u njenoj pravnoj državi vidjeli poredak, suprotnost rodnom nam haosu i besuđu? Nismo li u njenoj demokratiji vidjeli suprotnost samovolji naših poglavica? Nismo li pomislili kako ćemo, ušuškani u naručju Evrope i vojnog saveza koji je štiti, biti bezbjedni od susjednih nam, neprijateljskih plemena, vječito spremnih da otmu naše? Nismo li, onda kada smo, stojeći do grla u blatu, propovijedali “evropske vrijednosti”, baš kao i Droktulft, bili odlučni da postanemo Rimljani, makar to značilo sukob sa svojima, koji su bili odveć zauzeti osvetom, klanjem i paljevinom, da bi sa nama podijelili snove o harmoniji i stabilnosti imperija?

Nije li jasno kako smo propustili da vidimo ono što je promaklo i Droktulftu – brutalni i cinični mehanizam imperija, nužan da bi se bogatstvo u njega neprekidno slijevalo i bilo zaštićeno? Nije li jasno da smo, zadivljeni spomenicima civilizacije, smetnuli s uma da je svaki od njih ujedno i spomenik barbarske brutalnosti, utemeljujućeg nasilja nužnog da bi civilizacija bila oformljena i, kasnije, odbranjena?

Britanski je imperij, ono što je ostalo od njega (a ostalo je dosta, jer imperije dugo umiru i dugo žive čak i nakon što krepaju), nedavno na razaraču usidrenom u Baru, skromnoj barbarskoj luci, organizovao prijem povodom rođendana svoje kraljice. Pozvani su odabrani predstavnici barbara, među njima i ministar Leposavić, nadaleko slavan po svojemu barbarstvu – njegovo negiranje genocida svoje je mjesto našlo i u dokumentima Ujedinjenih nacija. Neki se pitaju: što će najbarbarskiji od nas na tom prijemu? Nije li tamo mjesto bilo onima najevropskijima – najvećim Rimljanima među nama? Što će tamo, uopšte, predstavnici vlade, kada je njihovo evropejstvo hinjeno?

Odgovor je, zapravo, prost. Civilizovan čovjek zna: kada se vrši razmjena sa urođenicima, kada im đinđuvama plaćaš grumenje zlata, ne propituje se autoritet onoga ko zlato donosi na razmjenu.

Crnogorci danas Evropu vide kao utopiju, a ulazak Crne Gore u EU kao happy end svoje istorije. Mnogi Evropljani, opet, na EU gledaju tek kao na, kako bi rekao Viktor Ivančić, muzej napuštenih evropskih vrijednosti. Od kojega se, još uvijek, može dobro zaraditi. Ulaznice su, naime, baš kao i one za Luvr, i dalje skupe.

Ipak… Oni među Evropljanima koji u Crnoj Gori i ostalim zemljama sa istoka što još vjeruju u EU vide tek barbare, trebali bi se prisjetiti… Kažu da su, onda kada je carstvo bilo odveć umorno, a Rimljani odveć dekadentni da bi ga mogli odbraniti, barbari bili posljednji koji su vjerovali u veličinu Rima. Na izvjestan način, to ih je činilo posljednjim Rimljanima.