Četvrtak, 23 Maja, 2024
Rubrika:

Ne, Srbi nisu genocidan narod. Da, u Srebrenici je počinjen genocid

Jedna od strategija negacije srebreničkog genocida je upravo teza da osuditi taj genocid znači osuditi sve Srbe. Negatori genocida, zapravo, čitav srpski narod uzimaju kao živi štit iza kojega kriju ratne zločince i, što je najvažnije, svoja nepočinstva i odgovornost za Srebrenicu.

Piše: Andrej Nikolaidis

Od Aleksandra Vučića pa naniže, do zadnjega bota njegovoga internet-bašibozuka, ponavlja se teza kako neko tvrdi i hoće da dokaže da su Srbi genocidan narod. Ponavlja to, dakako, i Milan Knežević, koji predsjednika Milatovića optužuje: “Tako sam i ja znao da će vrhovni komandant dva dana posle pobjede na predsjedničkim izborima saopštiti da su Srbi genocidan narod, da je Kosovo nezavisna država, da je Rusija državni neprijatelj broj 1”.

Jakov Milatović, naravno, nije “saopštio da su Srbi genocidan narod”. Niti sam to ikada rekao ja – između ostalog zato što ne govorim budalaštine.

Srbi nisu genocidan narod. Niti jedan narod nije genocidan. Zato se krivica za ratne zločine individualizuje. Osuditi genocid u Srebrenici ne znači Srbe proglasiti genocidnima. Ideja o genocidnim narodima je desna i zločinačka i prema njoj imam samo gnušanje.

Kao što gnušanje osjećam i prema onima koji – izbjegavajući pritom krivičnu, no ne i etičku odgovornost – neprekidno promovišu politike koje relativizuju i negiraju genocid u Srebrenici. Jedna od strategija negacije srebreničkog genocida je upravo teza da osuditi taj genocid znači osuditi sve Srbe. Negatori genocida, zapravo, čitav srpski narod uzimaju kao živi štit iza kojega kriju ratne zločince i, što je najvažnije, svoja nepočinstva i odgovornost za Srebrenicu.

Umjesto što zločine krije iza srpstva, odgovorna politička i intelektualna elita bi nastojala iz društva, obrazovnog sistema, kulturnih i naučnih institucija, dakako i iz parlamenta, pravosuđa i vlade ukloniti ideologiju koja je dovela do genocida – ideologiju koja je vodila Ratka Mladića kada je ušao u Srebrenicu i poručio kako je napokon došlo vrijeme da se “Turcima” osveti i u tom kraju.

Toj ideologiji ime je velikosrpski nacionalizam.

Raspravljati o tome da li je u Srebrenici počinjen genocid je kao raspravljati o tome je li Zemlja ravna ploča koju na leđima nose dva slona. O tome ne može biti rasprave. Takva rasprava nije dokaz demokratičnosti, nego moralnog idiotizma. Ko bi o Srebrenici kao o zavjeri protiv Srba i o Zemlji kao ravnoj ploči – eno mu doktora Nestorovića. Sa mnom o tome nećete, pa da ćete me paliti tri puta dnevno.

Hannah Arendt je u Jerusalimu pratila suđenje Eichmannu i odatle se vratila sa tezom o “banalnosti zla” – jednom od najpogrešnijih za koje znam. Zlo je sve, samo ne banalno. Ako je banalno zlo, banalno je i dobro koje mu se suprotstavlja. Banalna je i njihova borba. Odatle se očas posla stiže do moralnog relativizma i “pragmatične” politike koja dijalog predlaže kao univerzalni lijek, politike koja insistira na tome da je “neprijatelj tek onaj čiju stranu priče nismo čuli”. Da ovdje parafraziram Žižeka, pa da pitam: a važi li to i za Hitlera? Čitao sam “Mein Kampf” – čuo sam dakle i njegovu stranu priče, kao što sam čuo i stranu priče apologeta četničkih pogroma i srebreničkog genocida. Sve sam ih upoznao. I znate šta? Sad su mi etički još odvratniji.

Gérard Haddad u briljantnoj knjizi “Biblioklasti – Mesija i autodafe” iznosi tezu suprotnu onoj koju je izvela Arendt. On kod Eichmanna detektuje mržnju prema Knjizi. Na početku suđenja, Eichmann se odbio zakleti na Bibliju. U zemlji Knjige odbio se zakleti na Knjigu, primjećuje Haddad. Na električnoj stolici, pastor je Eichmannu predložio zajedničko čitanje Biblije. Ovaj je to nervozno odbio, poručivši da “nema vremena za gubljenje”. U oba slučaja kada je odbio Bibliju, Eichmann je tvrdio da je on Gottglaübiger – onaj koji vjeruje u Boga. Ok, ali kojeg Boga? Svakako ne hrišćanskog.

Moguće da je Eichmann vjerovao u istog Boga u kojega je vjerovao Ratko Mladić, još jedan “heroj a ne zločinac”. Ne znam. Kao što ne znam u kojeg Boga vjeruju Mladićevi branitelji. Znam samo da to nije hrišćanski Bog.

Arendt je, kažem, gledala Eichmanna i vidjela banalnost zla. Kada sam gledao Mladića kako kao mačiće mami prestravljenu djecu Srebrenice i dijeli slatkiše malim ljudskim bićima čije će roditelje koliko sutra brutalno ubiti, ja nisam vidio ništa banalno. Vidio sam Zlo u njegovoj punoj prijetvornoj, lažavoj, mučkoj, kukavičkoj, crnorupnoj tami.

 

 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Caramdjordje
21.04.2024-11:22 11:22

Gospodine Nikolaidis kao i uvijek u sridu,pa neka laju.

dragan
21.04.2024-14:39 14:39

Svaka cast Legendo. Respekt.

Bolili
21.04.2024-16:14 16:14

Hocemo li da se lažemo. Može ?E ja nemogu, vizavi ,mojih stradalih sugradjana i onih birvaktile.
Južni slaveni su genocidni ,genocidni ,genocidni, glupi i pokvareni.,pokvareni ko mućak. ……… ( dodaj epitete. ) Hvala bogu sve nas je manje.

Drac
22.04.2024-05:06 05:06

Andrej, vase rijeci imaju snagu i moc. Hvala, ziv bio.