Pritisak raste, ali Spajić ne smije kapitulirati

Piše: Andrej Nikolaidis

Veliki austrijski pisac Thomas Bernhard tvrdio je da tragediju treba pisati kao komediju, a komediju kao tragediju. Crna Gora slijedi njegov uput. Kao da je Bernhardu svaka ka Njegoševa.

Ono što se ovdje zbiva ima tragične posljedice. Ali je na nivou forme riječ o klasičnoj komediji. Evo na šta mislim.

Jedan od osnovnih modela pisanja komedije je matrica takozvane „komedije zabune“. Ta matrica je, prosto, savršen generator smijeha. Iz tog razloga je Holivud uporno eksploatiše: od Chaplina naovamo, bez prestanka.

Šta je komedija zabune? Vodoinstalater, recimo, zabunom postaje predsjednik vlade. On o politici ne zna ništa, ali se našao u situaciji da mora donositi odluke od kojih zavisi budućnost zemlje. U holivudskom filmu, nakon salvi smijeha, nakon što naš junak svoju vodoinstalatersku mudrost i iskustvo primijeni na politiku, sve završi dobro. U stvarnosti, međutim, nije tako.

Enter Andrija Mandić. Od tog čovjeka zavisi crnogorsko članstvo u NATO, evropske integracije i opstanak vlade. Gdje je zabuna? U tome što Mandić nije ni evropejac, niti je za NATO. U tome što je Andrija Mandić u društvu Putina i ekipe koja želi kraj Crnoj Gori proveo više vremena nego ja u društvu boce Jack Daniel’sa. Pa ipak, svi se – od vlade do diplomatskog kora koji se sastaje sa njim – ponaša kao da on to jeste. To je, naravno, beskrajno komično. Osim što je tragično.

Kada je napravljena vlada čiji je noseći stub Mandić bilo je jasno što će se dešavati. Bilo je jasno da tu neće biti sretnoga kraja. I evo: posljedice stižu. Uzgred: kako niko ne pita građanske Demokrate što misle o Rezoluciji o Srebrenici? Što o tome misle njihovi viđeni Bošnjaci?

U odbranu Spajića moglo bi se reći da ovo nije vlada koju je on preferirao. Moglo bi se podsjetiti da je združenom i efikasnom akcijom predsjednika Milatovića i Demokrata spriječena mogućnost da u vladu uđu Meto Zenka i Bošnjačka stranka. Da jesu ušli, takva vlada bi mnogo lakše prihvatila kosponzorstvo Rezolucije o Srebrenici. I baš – između ostalog – zato im u vladu nisu dali.

Evo Spajićeve situacije danas. Ima jakog, najjačeg regionalnog igrača koji želi pad vlade prije nego Crna Gora dobije IBAR. Ima veliki dio vlade koji kontroliše taj igrač. Ima opravdan pritisak javnosti da se drži obaveze da usklađuje spoljnu politiku sa SAD i EU, što znači da, kao i naši saveznici, bude kosponzor Rezolucije o Srebrenici. Ima pritisak iz baze da to ne učini. Ima pritisak iz Bosne da to učini – pritisak koji će rasti.

Uzgred… Nekoliko zdravorazumskih a prostih pitanja koja se tiču jakog igrača o kojem govorim. Ko ima najveću korist od eventualnog pada vlade? Ko ima korist od toga da vlada izgubi svaki etički legitimitet? Za koga je ova situacija win-win?

Rečena situacija, koja je tragična za Spajića, a mogla bi biti i za Crnu Goru, izvire iz komedije zabune sa Mandićem.

Šta dalje?

Dalaj Manda će iskulirati Rezoluciju? Teško. Ali hajde, neka bude: možda. Ili će Spajić kapitulirati. Ili će, možda, Spajić ukapirati da postoje kompromisi koji su nužni i dobri. A postoje, eto, i kompromisi koji su kapitulacija.