Izdajnici

Za aktuelno.me

Piše: Stevo Vučinić     

Povodom deset godina nezavisnosti, 2016. godine, u “Crnogorskim analima” objavio sam jedan tekst o Liberalnom savezu. Između ostaloga, njime sam problematizovao izdaju i prodaju stranke za novac, koju je izvršilo njegovo rukovodstvo. Tekstom “Prodaja politike”, prije neki dan objavljenim na portalu “Analitika”, na to vrijeme me podśetio Živko Andrijašević. Ovim tekstom ukratko ću se osvrnut na savremenu prodaju Crne Gore, s osloncem na moj prvi tekst, koji ću u dijelu koji se tiče izdaje citirati: “Još od Nikolinoga vremena, u Crnoj Gori se poslovično trguje nacionalnim imenom i državom, i to nije nikakva novost. Za mnoge, to su trgovačko-osvetničke kategorije. Nezadovoljnici po raznim osnovama obično se proglase Srbima. Potom slijedi njihovo oglašavanje Srbije domovinom, a onda im na putu ne stoje moralne prepreke da se ostrve na Crnu Goru. Tako se pred sobom i sličnima sebi obezbijede od griže savjesti i moralne diskvalifikacije. Lišeni moralnih obzira, jurišaju na poštene građane, nazivajući ih izdajnicima, a sebi slične, domoljubima.

Primjere takvoga ponašanja, svaki dan gledamo. Po ugledu na njih u Liberalnom savezu je svojevremeno patentiran sličan običaj. Samo što su oni, umjesto promjene nacionalnog predznaka, proglasili Đukanovića smetnjom uspostavljanju demokratije u zemlji, potom se usmjerili na njega da ga sruše. To su postavili kao glavni i jedini cilj svog političkog djelovanja i tako s ličnog moralnog stanovišta, likvidirali svaku prepreku da se mogu ortačiti s protivnicima suvereniteta, protiv njega kao arhineprijatelja. Takvim istupima i djelima, u pozadini su zaklonili, taj moralno problematični akt, učinjen za kakvu korist, ili što drugo. U tome ih je predvodio Lider koji je bio nedorastao ulozi i vremenu. Tako se, po primjeru mnogih, premetnuo u protivnika državne nezavisnosti, a sljedbenika je imao i previše.” Nema razloga da u ovom tekstu ne budem direktan u vezi gašenja stranke pred referendum 2005. godine – prodata za novac koji je isplaćen u gotovini. To je bio akt velizdaje i zločin protiv države i etničkih Crnogoraca. I nije on jedini koji se tako odnio prema domovini i sljedbenicima koje je ostavio na ulici. Svi oni koji imaju razumijevanje za počinioca i njemu slične, u moralnome smislu, gori su od njih.

Svojevremeno, negđe sredinom devedestih godina prošloga vijeka, u štampi je počelo nemušto izrugivanje s posljeratnim državnim i partijskim rukovodstvom. Između ostaloga, prigovarali su im dugogodišnje robije u kazamatima kraljevine Jugoslavije, kao manu koja ih čini nedostojnim uloge koju su imali u novoj Jugoslaviji, a upravo je obratno. Tek kasnije sam razumio koliko je bilo smisleno stanovište komunista, da im se na čelu ne mogu biti ličnosti koje nijesu iskusile žandarmerijski pendrek i višegodišnju robiju. Takvi su bili spremni da umru za ideju i nije im padalo na pamet da je prodaju za novce, što su dokazali u Drugom svjetskom ratu i poratnom vremenu. Moja generacija nije bila takve sreće. U borbi za državnu i nacionalnu emancipaciju predvodili su je neki, kako bi današnja omladina kazala, likovi, od kojih nijedan ne bi prošao takvo sito; priličili su im jedino orjentalni ćepenci za prodaju boze i limunade. Za njih su bivši ratni i poratni komunistički rukovodici, svakom smislu, osobito moralnom, nedostižan ideal.

Današnje vrijeme ima sličnosti s Nikolinim koje sam pomenuo na početku teksta – opet su se pored srpskih razmahale i “slavjanske” zastave kojih smo bili lišeni od 1918. godine do današnjih dana; na njega se nasrtalo i srpstvom i slovenstvom. Optuživan je kao smetnja pansrpskim i panslovenskim integracijama koje bi u Crnu Goru tobože uvele rijeku meda i mlijeka kojom će poteć i pare i Crnu Goru na mah preobrazit u Arkadiju – zemlju srećnih i spokojnih ljudi. Kad smo uvedeni u velikosrpsku maticu ta rijeka je naglo “presušila” a slovenstvo se zaboravilo. Ionako je kod prostoga svijeta bilo samo koristan podupirač zadnjim namjerama Beograda.

Evo neko vrijeme, ponovo je na sred Podgorice zaigralo panslovensko kolo. Kao i svaki put, protagonisti udruženi s đavolom krenuli su, ustvari protiv civilizacije i ustavnoga poretka. Ušetali su u crnogorski politički pejzaž, podupirući se velikoruskim panslovenstvom, s namjerom da za račun Srbije prvo demontiraju demokratiju. Tradicionalna baza im je Srpska crkva i svetosavska popovska aristokratija. Politička filozofija im je dobro dokumentovana izjavama i Srebrnicom, koja je bila kasapski račun njihovih ambicija. Ovoga puta, ne samo da su Đukanovića oglasili arhineprijateljem, nego čitam i čujem, neki vladini činovnici pozivaju se i na “slavjanstvo”, razumljivo, pod pokroviteljstvom Rusije, kunu se u Rusiju, naravno i Srbiju i izjavljuju da ih više vole nego oči u glavu.

Tako su promjenom nacionalnoga predznaka i stavljanjem opštega iznad posebnoga, slovenstva i srpstva iznad nacionalnoga crnogorstva, promijenili i domovinu koja im “šeta” između Beograda i Moskve, unutar sebe moralno se relaksirali, nasrnuli na Crnu Goru i ponovo zaigrali izdajničko kolo. Nije da tu nema nešto i morbidno – stide se zemlje i naroda kojemu pripadaju. Vazda se śetim jednoga građanina, koji se svojevremeno, kao starac, iz ondašnjega Titograda odselio u Beograd, da bi se tamo sahranio.

U crnogorsku zemlju koja ga je othranila, čojekom učinila i kojom je cijeli život hodao nije stio da se sahrani. U ovakvim slučajevima praksa je potvrdila, kad Crnogorac krene krivim putem nikad se više na pravi neće vratit. Ali će svim silama branit stranputicu, koristeći terminologiju kao da drži katedru etike na Filozofskom fakultetu na Sorboni i kreativno tumačeći moralne norme. Pa mi jedino peostaje da ih ponovo upozorim na nedavnu Putinovu izjavu o ruskom državljaninu Sergeju Skripalju i britanskom špijunu, koje treba uvijek da se śete kad Crnoj Gori odreknu ljubav i status domovine: “pih izdajnik”.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta