Holandska arheološkinja Rebecca Wragg Sykes je u autorskom tekstu za britanski list Guardian istakla da iza ovogodišnje Nobelove nagrade za medicinu za švedskog genetičara Svantea Paaboa stoji, kako je navela, vrlo humana priča.
Nobelov komitet je ocijenio da je Paabo napravio pionirski poduhvat u korištenju drevne DNK za otkrivanje nepoznanica u ljudskoj evoluciji. Konstatovano je da je postigao ono za šta je djelovalo da je nemoguće postići, a to je da je sekvencionirao prvi genom neandertalca te je tom prilikom utvrdio da se homosapijens ukrštao s neandertalcima. Njegovo temeljno istraživanje je dovelo do uspostavljanja potpune nove naučne discipline – paleogenomike.
Ona je ukazala da je potrebna, kako je naglasila, vizija i upornost da bi se rekonstruisao i sekvencionirao neizmjerno star, krhak genetski materijal. Ukazala je da je švedski genetičar time došao do, kako je navela, zapanjujućih otkrića o dalekoj historiji.
“To otkriva tajne o tome ko smo mi, te rješava dugo neriješeno pitanje da li su se neandertalci i homosapijensi ikada sreli”, dodaje.
Ukazala je da Nobelova nagrada predstavlja priznanje za važnost rada na paleogenomici, kao i rada na istraživanju ljudskog porijekla. Napomenula je da je riječ o interdisciplinarnom istraživanju koje je dijelom obrazložila.
“Koristi se fotogrametrija ili laseri za 3D snimanje pećina, prati se kako se premiještalo kameno oruđe, ispituju se mikroslojevi sa drevnih lokacija, čak je moguće uzeti skrob koji se nalazio između drevnih zuba”, objasnila je.
Ono u čemu je uspio Paabo je nazvala revolucionarnim.
“Sada se DNK može uzeti ne samo iz kostiju, već i iz pećinskih sedimenata – prašine davno nestalih života koji milenijumima čekaju da bi se pronašli. Omogućio je procjenu individualnih genetskih profila neandertalaca te otvorio prozor u do sada nevidljivu historiju i interakciju čovjeka”, naglasila je.
Šveđanina je istakla kao zaslužnim za to što sada postoji zajednica istraživača paleogenomike, a mnogi od njih su sarađivali sa njim. Dodale je i da se ova naučna oblast razvila za kratko vrijeme. Ocijenila je da će se uskoro i u ovoj naučnoj disciplini razmišljati o etičkim crvenim linijama, a one se odnose i na upotrebu genetskog inžinjeringa za rekonstrukciju mozga neandertalca. Izdvojila je ono što smatra najupečatljivijim Paabeovim doprinosom.”Najznačajnije je to što se promijenilo popularno razumijevanje neandertalaca. Ono je do sada bilo uvredljivo, ali sada djeluje apstrahovano. Arheološki dokazi o tome koliko su umovi neandertalaca bili složeni i sofisticirani te genetska otkrića o tome koliko smo im mi bliski su za posljedicu imali promjenu mišljenja o tome ko su oni bili i šta znače za nas. Spoznaja o tome da je materija neandertalaca prisutna u svakom ljudskom srcu nije stvorila emotivnu vezu samo s njima, već i u svim drugim odnosima sa homininima. To naglašava činjenicu da smo oduvijek bili dio planetarne mreže života”, ukazala je.
Poručila je da bi najznačajnija posljedica etabliranja paleogenomike trebala biti poniznost.
“Zato što se ispostavilo da su prvi homosapijensi, koji su došli u Euroaziju, na kraju imali istu sudbinu kao i neandertalci sa kojima su se sreli i sa kojima su se pomiješali. Kulturološki su nestali, ali su ostavili potomke među danas živim ljudima. Možda je najveće naslijeđe to da razumijemo da naša priča nije predodređena, izuzetno uspješna, već da je mješavina slučajnosti te da biti posljednji hominin nije nešto čime se nužno treba ponositi”, zaključila je.