Za aktuelno.me
Piše: Lidija Vukčević Vučurović
Početak protekle sedmice u Crnoj Gori u znaku je Njegoševa jubileja.
210 godina od rođenja ovog crnogorskog i južnoslavenskog poete-profete.Tako su po prvi puta dva novembarska dana postali državni praznici. Po uzoru na Slovence koji slave svoje Dane kulture u znaku France Prešerna. No, bolje ikad nego nikad. Njegoš je kao književnik tumačen gotovo dva vijeka na bezbroj različitih načina. Njegovo djelo to dopušta. Svojatan je najviše u srpskoj književnoj historiografiji. Crnogorci se zbog toga vrlo često jede. Možda ne bi trebali. Jer od velikih pisaca svatko posuđuje onoliko koliko mu treba. Ono što je bitno što Njegoša nitko ne može učiniti svojim, jer njegov stil i jezik proistekli su iz tradicije crnogorskog naroda koju nema nitko drugi. Proturječja najviše izaziva kasnije napisana Posveta prahu oca Srbije, koju je navodno Sima Milutinović falsificirao za svoje srbofilske potrebe i nadjenuo naziv Posvete u serbskome tonu.
Dugo je u svim jugoslavenskim školskim programima Njegoš tumačen kao velikan romantizma. Koji stoji uz bok Puškinu ili Geteu. Devedesetih XX.stoljeća izbačen je iz hrvatskih školskih programa. Sudbinu brisanja doživio je prije recentnog uklanjanja Dostojevskog ili Čehova.
Kako vrijeme prolazi, Njegoš je sve aktualniji. U svojoj romantičarskoj, filozofskoj, teološkoj, duhovnoj perspektivi. Odakle god da zagrabite iz Njegoša otvara vam se stihovna draguljarnica. Crnjanski ga je ne bez ironije nazivao zetskim lirikom. Mnogi kritici nastavljačem štokavske, dinarske epike. Koju kao izvorno svoju smatraju u podjednakoj mjeri Bosanci, Crnogorci, Hrvati i Srbi.
Možda je najmanje istražen misaoni, refleksivni i metafizički značaj Njegoševe poezije. Luča mikrokozma ostaje središnje jedinstveno djelo filozofske lirike evropskog romantizma. Mnogi od stihova pojavljuju se kao nositelji idejne strukture njegoševske poetske filozofije. Jedan je i ovaj u naslovu članka, koji izgovara u svom poetskom solilokviju Iguman Stefan u Gorskome vijencu.
Zato je nemoguće izbjeći Njegoševu misao i danas kad je zlo postalo opće mjesto suvremene stvarnosti?
Izraelci i Palestinci satiru se zločinačkim sredstvima. Dosad je ubijeno preko 11 tisuća Palestinaca. Ne zna se točno koliko je djece među njima. Tiranski se ponašaju IDF, izraelske defanzivne snage, u sve kratko, petonedjeljno vrijeme ovoga nečasnog rata. Arapske zemlje postavile su na pola koplja zastavu UN. Pet tisuća Libanonaca tražilo je novu kolonijalnu okupaciju Francuske. Jer im država kako kažu nikako ne funkcionira. Zar to nije tragikomično? Tražiti godinama slobodu od kolonijalizma, pa potom novu kolonizaciju? Kome uopće odgovara ovaj rat? Nije li cinična tvrdnja njemačkog kancelara Šolca da ne bi trebalo dopustiti humanitarnu i taktičku pauzu pucnjave, jer bi se na taj način oporavile Hamasove snage! Zar je išta važnije od dječjih i ljudskih života? Čitamo sa zebnjom da su sve bolnice u sjevernom dijelu Palestine zatvorene, izvan funkcije. Zar to već nije humanitarna katastrofa na djelu?
Tiranstvo je postalo uvriježeno mjesto suvremenosti koje s ukrajinsko-ruskim i izraelsko-palestinskim ratom poprima sve veće razmjere zla i sve veće oblike zločinstva. A da sve bude potpuno groteskno ovi sukobi su „uvezeni“ najprije zbog imperijalnih geostrateških interesa. Na ove se loše informacije sve više navikavamo kao na nešto što postaje ne samo normalno nego i prihvatljivo, dio našeg globalnog političkog pejzaža. Ne bez zebnje pitam se koliko ide prag ljudske osjetljivosti, u nemogućnosti da se djeluje protiv ratnih huškača. Jer mi smo godinama izloženi zlu: od ratova u Hrvatskoj i Bosni do regionalnih zločinstava koja zapanjuju svojom količinom zla i neljudskosti. U samo nekoliko mjeseci dogodile su se beogradska vršnjačka tragedija, cetinjska i mladenovačka tragedija. Nijedan od ubojica nije bio obilježen mentalnom bolešću. Nedavno je izveden jedan bizaran zločin. Čovjek je snimio ženu koja mokri na javnoj površini i pustio tu snimku na Internet. Izmjenjivali su se izljevi mržnje i linčovanja. Žena to nije mogla podnijeti. U očajanju se ubila. Muškarac je priveden i navodno će odgovarati. Po kojem paragrafu? Izravno virtualno ponižavanje žrtve?
Iz zemlje Srbije, i posredstvom njenih političkih patologa, stižu zastrašujuće vijesti. Haški osuđenik, sveučilišni profesor prava, V. Šešelj, objavio je još jednu u nizu svojih bestijalnih umotvorina. Novu knjigu kojom već u naslovu blati jednu, ovog puta crnogorsku profesoricu i bivšu političarku. Započeo je svoju knjišku tiradu s Karlom del Ponte i nastavio s nizom knjiga kojima šporka imena i djela političarki mahom iz nevladinog sektora. Svaka od tih knjiga, pa i ova, uredno je dobila sve potrebne bibliotečne oznake. Dakle netko je znao o kakvom je političkom smeću riječ. I svejedno dodijelio neophodne za objavljivanje brojčane oznake i kodove. Nisu li ova izdanja i njihovi krajnje vulgarni naslovi, ujedno i poziv na femicid? Navedeni skandal majstor srbijanske politike i njegova bolesna potreba za vulgarnostima pravo su lice politike države u kojoj vegetira i objavljuje svoje bljuvotine ; osoba koja se više puta neuspješno okušala u obiteljskom životu, očigledno ima potrebu da sebe liječi ovakvim tekstovima. Da li je uopće ikada evropski pravni instrumentarij Evropskog vijeća upotrijebljen da se spriječe i kazne ovakve političke gadosti? Kud ide ova zemlja pitam se, dok sjedim u kultnoj kafeteriji Vagon na Bulevaru Zorana Đinđića u Beogradu. Usput, ovaj je bulevar imenovala upravo gradska vlast radikala i socijalista, koji su satrli i politički i ljudski ovog političara koji je pokušao Srbiju uvesti u zemlje Evrope. Jesen je topla, ljudi su lagano obučeni i djeluju opušteno. Mladi su i većina zaposleni u obližnjim bankama. Svi su bili djeca kad je stradao Zoran Đinđić. Misle li ikad o tome koliko je srpskih političara stradalo, izgubilo glavu od pojave dinastije Obrenovića, preko Karađorđevića do naših dana? Znaju li uopće o tome išta?
Evropski parlament većinom je glasova podržao Piculin izvještaj o Crnoj Gori.
Uz škrte pohvale pravosuđu i borbi protiv korupcije, posebni izvjestilac za Crnu Goru naznačio je maglovito i crnogorske propuštene, neiskorištene prilike za pristupanje zajednici evropskih država. Evropska se unija sama po sebi definira kao pravno, državno, humanistički i civilizacijski nesumnjiva tvorevina. No jesu li politike zemalja EU uvijek neupitne i podliježu li kritici? Koliko se puta i kako Francuska, odnosno njena službena politika, pokušala institucionalno obračunati sa svojim građanima arapskoga porijekla? Konačno, nije u određenju francuskog državljanstva za sve njih već izbrisan podatak o njihovu etnitetu?
Premda francuski građani dobro znaju, u svojoj multikonfesionalnoj nadmenosti, da milijuni muslimanskih stanovnika u Francuskoj nemaju ama baš nikakve veze sa džihadistima. I pitamo se, koliko je još kapitalizam sposoban da se perpetuira i odolijeva nasrtajima slijeva i zdesna, podjelama koje su ponovno zavladale svijetom, ne samo na Istok i Zapad, nego i unutar samoga Istoka, od rastućih ekonomija Indije i Kine do turske ekonomske neovisnosti?
Upravo ovih dana Francuska ponovo proživljava još jedan antiislamistički val. Slavi na ulicama većih gradova desničarska Peta republika, anticionističkim demonstracijama. No, francuska ljevica nije s njima. Možda je to znak da nije sve tako crno, kako nam se čini u svjetskoj politici. Jer većina Palestinaca zaista nema veze sa tiranstvom Hamasa. Zbog kojega nevin stradava palestinski narod. I ponavljamo, imaju li evropske zemlje ijedan pravni instrument da ograniče ili barem ublaže ove najnovije sukobe na Bliskom Istoku? Ili će i tu, kao i u ukrajinsko-ruskom ratu, vojno i politički podržavajući samo jednu stranu, produbljivati sankcijama sukobe? Zašto se sustavno šuti o činjenici da je Ukrajina prekrivena vojnim biološkim i medicinskim istraživačkim laboratorijima, oružja i bojnih otrova? Smijemo li biti toliko jednostrani i olako prelaziti preko ovih javnih tajni? Jer priznajući, mi pristajemo i odobravamo tiranstvo.
Francuski ugledni ekonomist Toma Piketi govori o tome kako ga Jugoslavija podsjeća na sve ono što Evropa živi danas. No, iza ove zloslutne asocijacije stoji i pitanje: hoće li i Evropa doživjeti slom kao Jugoslavija. Ne priželjkujemo takav rasplet, no zebemo.
Stvarnost nas obeznađuje. Svakodnevno, neprestano. A prije nego se stavimo uz bilo koju stranu, promislimo: imamo li pravna, politička, ekonomska sredstva za zaustavljanje zla. Ili, kako kaže mudri crnogorski poeta, najavljujući državu prava : Al‘ tirjanstvu stati nogom za vrat,dovesti ga k spoznanju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.
Dje se god spominju Srbi u Njegosevim djelima to je neki falcifikat to je napisao Sima Sarajlija ili neko drugi, a dje se ne spominju Srbi to je Njegosevo djelo u originalu …interesantno!?!?
A na primjer “Obilica Medalja ” koju je Njegos uspostavio 1846 i koja se djelila najzasluznijim junacima Crne Gore da li je i to neko podmetnuo, zar Njegos je nije mogao nazvati po nekome iz Crne Gore a ne po srpskom junaku iz Kosovskog boja.
…pa što ako se pominju Srbi u Njegosevim djelima kako moze da znači da je ON Srbin-to ne moze biti nacionalna odrednica ni izjasnjenje …BUDALAŠTINE ! zar nije CGoru opjevao ,Puskinn,Dostojevski,Visocki ,Mažuranic i drugi…pa nijesu Crnogorci …Zar nije Šekspir opjevao djela Romeo i Juliju ,Julije Cezar i druge kao da je bio savremenik toga doba i čak kao stanovnik ,tako vjerno -pa nije Italijan …primjera koliko hocete …To samo kod Srba je drugačije a jasno i ZAŠTO ! U Njegosevo doba srbijanske novine su svašta posali za njega ;da je grobar Srpstva ,da pise nevrijedna dijela ,da nije hrišcanin …itd.… Pročitaj više »
Nije Njegos Srbin zato sto je spominjao Srbe u svojim djelima nego zato sto je konkretno govrio da je Srbin da govori srpski a svi ostali Petrovici i prije njega i poslije njega, a znao je porijeklo odakle su dosli na Lovcen. To za sahranjivanje Sv.Vasilija i Sv.Petra Cetinjskog ,predlagali su tadasnji socijalisti prdhodnici crnogorskih komunista inspirisani Oktobarskom revolucijom u Rusiji. Pa opste je poznato sto su kasniji crnogorski komunisti ucinjeli od Mitropolije i njenog svestenstva ,pobili i bacili u Jame a od crkava pravili magazine i stale i prepustali zubu vremena ,do dolaska Amfilohija kad je krenulo obnova i… Pročitaj više »
…a kad sve znaš iz srbijanskih udzbenika – zašto je Njegoš crnogorski državnik a srpski posac ;a zašto se prisajedinila/dekretom izbrisala CPC ako je bila uvijek Srpska da bi takvim činom bila srpska … zašto na pasoš Njegosu ne pisa da je Srbin a ne sam svojom rukom napisa da je Crnogorac …A koje vladike CPC prije Njegoša bijahu Srbi … zašto kad je Srbin ne nosaše na glavu “fes” no cgorsku kapu …ovih i ovakvih 100pitanja a odgovorei se dobijaju samo Srpski /ali po onim Cosicevim ,skracenicama ,kako vas je vaš tata nacije najbolje poznavao i opisao … …… Pročitaj više »
RIR , npr Kraljevina Srbija je imala oko 4-5 milona stanovnika a oko 5 milina Srba je zivjelo van te Srbije na balkanu dje su bili Autohtoni i nisu svi iz Sumadije pa da nose sajkacu ili sa juga Srbije pa da nose fes. Srbi u Krajini imaju slicnu kapu, pa Srbi u Hercegovini kao i Srbi u Crnoj gori, Sremci imaju sesire, istocna Srbija subare itd itd. Njegos i ostali Petrovici su dosli kao Srbi iz Bosne a i svo vrijeme se osjecali Srbima i imali srpsku nacinalnu svijest , Drzava je jedno a etnicka pripadnost drugo. Koliko samo… Pročitaj više »
Nemoj da se foliraš tu kada znaš da se u Titovoj SFRJ učilo da je Njegoš srpski pesnik koji je bio obavezna lektira. Dok nije konvertirao Milo Djukanocić je sasvim drugačije pričao. Stvarno misliš da neko može da poveruje u te vaše novokomponovane gluposti ?
Ono kada Hrvati bistre Njegoša i pokušavaju da posvađaju prasvoslani svet čijeg se jedinstva plaše. Rasturili ste SFRJ, zašto se ne bi Hrvatska podelila izmedju Italijem Madjarske, Srbije i Crne Gore ?