Za aktuelno.me
Piše: Novak Adžić
Zulumi i teror srbijanskog režima pod egidom dinastije Karađorđević i beogradske vlade KSHS su masovno vršeni u Crnoj Gori od početka 1919., i dugi niz godina, potom. Mnogobrojni Crnogorci i njihove familije stradali su, prolazili muke i patnje zbog privrženosti i borbe za opstanak države Crne Gore.
Jedan od ustaničkih prvaka bio je i Andrija Đurov Dragutinović. Rođen je 1879. godine u Ćeklićima, Katunska nahija, u blizini Cetinja. Umro je 14. septembra 1974. godine na Cetinju. Bio je komandir (major) crnogorske vojske, crnogorski patriota, zelenaš, ustanik, jedan od komitskih vođa u Katunskoj nahiji, politički emigrant u Italiji (1919-1922). Učestvovao je u Balkanskim ratovima (1912-1913) i prvom svjetskom ratu (1914-1918) kao oficir crnogorske vojske. Pripadao je vodećim organizatorima i učesnicima Božićnog ustanka crnogorskog naroda protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore od 24. XII 1918/ 6. I 1919. godine na prostoru Katunske nahije.
Andrija Dragutinović je o zlodjelima regularne srpske vojske nad njegovom porodicom u Ćeklićima dao u egzilu u Gaeti 1919. godine pisanu (pismenu) izjavu, u kojoj navodi da je izbjegao u planine ne mogavši trpjeti teror koji sprovodi okupaciona vojska, koja je pokušala ubiti njegovog brata Iliju Dragutinovića. U tom smislu Andrija Dragutinović tvrdi sljedeće: “Ilija, čuvši ovo skočio je kroz prozor i pobjegao u pravcu obližnje šume; vojska ga je gađala plotunima, no kako je bila noć mračna, srećnim slučajem uspio je umaći. Ilijina majka Jovana, stara 75 godina, vjerujući da joj je sin poginuo, a nemajući u kući nikoga sem obneviđenog Ilijog oca od 90. godina starosti izašla je na štapu plačući da vidi šta se sve učinilo. Vojnici srbijanski videći da im je Ilija umakao zgrabili su ovu staricu i vukli je niz jednu sitnogoricu od zanoveti, kojom su joj prilikom iščašili ruke i ostavili je poslije užasnih muka onesviješćenu gdje su je našli sjutri dan obližnji seljaci i odnijeli kući.
Da bi ovi Pašićevi banditi ugušili svaki pokret naroda o izrazu svoje volje, oni su jednog dana pošli kući kapetana Dragutinovića i brata mu Ilije gdje su našli starog mu oca Đura od 90. godina i majku Jovanu i naredili su Đuru da zapali svoje dvije manje kućiće, što je ovaj pod silom bajoneta i učinio; zatim je vojska naredila da mora da zapali i svoju veliku kuću. Molbe ovoga starca i njegove žene nijesu pomogle, već je morao sam da prinese malo slame i svojim rukama da istu zapali što je ovaj i morao učiniti. Ovim načinom htjeli su da što više uvrijede ovoga starca i babu. Tako je sagoreo dvor stare i u cijeloj Crnoj Gori poznate familije Dragutinovića“.
(Državni arhiv Crne Gore-Cetinje, Fond emigrantske vlade Crne Gore, Ministarstvo spoljnih poslova, 1920-1922, facikla broj 107).
O teroru srpske (srbijanske) vojske nad crnogorskim narodom, pouzdano svjedoči i izjava vodnika crnogorske vojske Mijajila Žunjića, u kojoj on navodi neke primjere zuluma srpskih (srbijanskih) oružanih snaga, vršenih u Spužu. Navode Mijalija Žunića potvrdili su tada kao svjedoci Luka Martinić i Jokica Andrijević. On je tvrdio sljedeće: »Došla je srbijanska vojska« pod upravom jednog srbijanskog potporučnika »i počela da čini zvjerstva i zloupotrebe i da primorava da se potpisuje narod na vjernost kralju Petru. Ko nije htio to da učini morao je pobjeći u šumu, inače je htio biti batinan i zatvoren«. Potom se navodi, u toj izjavi, da je srbijanski major, komandant iz Podgorice, zajedno sa još jednim poručnikom i militarnim formacijama »na dan 6. juna 1919. god. došao sa vojsom u Spuž«, te da su mu, isti oni, sa vojskom zapalili »dvije kuće, tri mlina, naredili te je postaja srbijanska koja postoji u Spužu, deset rala zasijanog slivnjaka posjekla i upotrijebila za goriva. Životinju svu opljačkala i svako tirjanstvo činjela, kao npr. tukla žene i nasilno ih htjela baciti u oganj ako ne dadu cijelu svotu novca što imaju. Poslije toga zapalili su kuću Vidaka Kovačevića i svu mu je opljačkali, a nad familijom najgroznija zvjersta izvršili«.
(Državni arhiv Crne Gore-Cetinje, Fond emigrantske vlade Crne Gore, Ministarstvo spoljnih poslova, 1920-1922, facikla broj 107).
Službeno glasilo Kraljevine Crne Gore, »Glas Crnogorca«, Nej kod Pariza, od 27. jula 1919., godina izlaska 47, br. 75, na str. 4 obavljuje pismo Rada Krivokapića, crnogorskog emigranta u Parizu, koji je iz Crne Gore proganjan, uhapšen i utamničen, te je potom izbjegao od okupacionog srpskog terora. Rade Krivokapić je to pismo napisao u Parizu 31. juna 1919. godine. U njemu on navodi kako je od strane vlasti uhapšen, te da je tamnovao četiri i po mjeseca, da je mučen, ali i da je uspio pobjeći. Pored ostalog, on piše i ovo: »Čitava sela, naročito oko Nikšića su razrušena i opljačkana od strane Srbijanaca. Srbijanci zabranjuju i nošenje crnogorskog ruha, a naročito kape. Izrodi i plaćenici srbijanski uzeli su šajkaču, ili su na crnogorsku kapu stavili Petar I (P I) umjesto Nikola I (N I). Međutijem, ogromna većina naroda, muško i žensko, stavili su kao u velikoj koroti crno na kapu, pošto im je zabranjueno nošenje crogorske kape. Narod je tim baš pametno rekao što misli o sadašnjem položaju Crne Gore«, navodi crnogorski patriota Rade Krivokapić.
(Citirano prema: “Glas Crnogorca”, Nej kod Pariza, god 47, br. 75, od 27. jula 1919. str. 4).
Potporučnik crnogorske vojske Radovan Turčinović iz Velestova (Čevo-Katunska nahija) dao je 1920. godine u egzilu u Italiji izjavu, čiju su istinitost kao svjedoci potvrdili, Pero Vujović i Mašo Niković, koja glasi: »U mjesecu decembru 1919. godine, Srbijanske okupacione trupe izgorele su mi dvije kuće sa svim što se je u istim zateklo. Sve živo, što sam imao, oduzeto mi je i poklano, jednom riječju upropašćena je sva moja pokretna i nepokretna imovina, koje vrijednosti iznosi od 50.000 kruna. (Sve je to nebrat učinio samo da se dokopa cilja svojih lažnih i bogomrskih aspiracija, nad onim čiji je suverenitet pet vjekova ovjenčan sjajnom slobodom). Moju staru majku staru od 60 godina, sa jednom sestrom i ženom, vezane gonili su u zatvor đe su morale stajati tri mjeseca, podnoseći svake jade, da bi tim i mene dobavili u njihove ruke, jer se ja tada u šumi nalazih«, navodi oficir Radovan Turčinović.
(Citirano prema: Prof. dr Šerbo Rastoder, »Skrivana strana istorije 1918-1929…«, Tom III, Bar, 1997, Dok. br. 1282, str. 1567-1568).
Dr Vukašin Marković iz Pipera, komunista, boljševik, revolucionar, Crnogorac i rodoljub Crne Gore, koji je vodio junačku ustaničku i komitsku borbu protiv okupatorskog srpskog režima (1921-1924, kao i Rovčanin komunista i ustanik Petko Miletić), te koji je preduzimao oružane, gerilske oslobodilačke akcije sa piperskim, kučkim, bratonožićkim, bjelopavlićkim, nikšićkim i moračko-rovačkim i, generalno, kolašinskim i drugim komitima, tvrdio je 1921. „Narod ne može biti nikada izdajnik ni svoje istorije ni sadašnjosti, a kako bjelaši rade, izlazi da je narod izdajnik jer neće da slijedi politiku koju su oni vodili od 1918. do danas. Bjelaška politika nije i narodna, ona je za njega tuđinska politika“
(Citirano prema: Jagoš Jovanović, „Orao na Janiku“, Beograd, 1963, str.48).
U lecima zelenaskih komita stalno se isticao stav o budućem uređenju „slobodne Crne Gore oslobođene bjelaskih krvopija“ (Jagos Jovanović, „Orao na janiku“, str. 111).
Zelanaši, komunistima bliski, su Nikoljdansku proklamaciju Crnogorcima dr Vukašina Markovića, s kraja 1921, kako navodi Jagoš Jovanović, “čitali i komentarisali kao ‘toplu i čovječnu himnu crnogorstvu’, koja ‘izrazava svakom svojom rečenicom najintimnija osjećanja crnogorskih boraca iz slobodnih planina“ (Ibidem).
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta