Četvrtak, 30 Maja, 2024
Rubrika:

Zatiranje tradicije

U razmaku od 100 godina dva Crmničanina opisali su prilično detaljno Velji petak kao dio crmničke tradicijske kulture. Međutim, te tradicije više nema. Prije 6-7 godina, koliko me śećanje služi, pokojni mitropolit Beogradske patrijaršije Amfilohije strogo je Crmničane upozorio da je teški grijeh održavati vjekovnu tradiciju Veljega petka

Piše: Aleksandar Radoman

U Crnoj Gori se sve češće govori o retradicionalizaciji, no na osnovu svega što se dešava bilo bi preciznije govoriti o zatiranju tradicije u ime instaliranja novih tradicijskih praksi, koje se potom prezentuju kao oživljavanje iskonske tradicije. Pritom nije riječ o emancipatorskome procesu adaptiranja starih praksi modernome dobu, već, naprotiv, jednom od instrumenata repatrijarhalizacije društva i asimilacije Crnogoraca.

Primjer obilježavanja Veljega petka na Viru može poslužiti kao dobra ilustracija opisane prakse. Naime, i ove godine kao i nekoliko prethodnih pojavio se plakat koji Crmničane obavještava da će na Uskrs mitropolit Joanikije II na Viru „blagosiljati i dijeliti vaskršnja jaja“ te da će u „produžetku“ nastupiti „narodno veselje sa posluženjem iz kuhinje crmničkih domaćica“. Propagandna platforma IN4S tu je vijest propratila naslovom „Tradicionalni Vaskršnji sabor u Virpazaru“.

Ajde onda da vidimo što je to tradicionalno u ovome novokomponovanom pirovanju.

Do prije desetak godina dijelom tradicijske kulture Crmničana smatralo se obilježavanje Veljega petka. Evo kako o tome piše etnolog Jovan Vukmanović u svojoj antropološkoj studiji o Crmnici:

„Toga dana se svijet u masama skupljao na Vir-Pazaru iz svih crmničkih plemena i drugih susjednih naselja. To je bila neka vrsta ‘narodne izložbe’. Svako bi odjenuo svečano narodno odijelo, stariji bi stavili na prsa i svoja odlikovanja. Uglavnom bi se skupljali radi viđenja, rijetko je ko što prodavao ili kupovao. Stariji bi razgovarali o domaćim prilikama, a mlađi gledali ko izdvaja ljepotom, zdravljem i odjećom. Tu su se upoznavali i mnogi bi se kasnije sprijateljili. Pred veče bi u grupama odlazili kućama.“

Otprilike takvog se Veljeg petka – samo bez narodnih odijela, s tek ponekim starcem s crnogorskom kapom, Pobjedom u zadnjem špagu i lumbrelom okačenom o obod veleduna – kao rođeni Viranin i sâm rado priśećam.

Vukmanović je svoju monografiju o Crmnici objavio 1988. godine, no da je Velji petak na sličan način obilježavan i cijeli vijek ranije, u doba koje poklonici Beogradske patrijaršije danas vole zvati „njegoševskom Crnom Gorom“ – na čije bi se tradicijske obrasce u njihovoj interpretaciji danas trebali ugledati – neka posvjedoči bilješka o Veljem petku iz pera još jednog Crmničanina, Luke Jovovića, objavljena u časopisu Luča 1895. godine:

„ …nego je petak kod nas pazarni dan, toga petka preko godine se najviše naroda kupi. Dan istom velik, zima popuštila, – povukla se u se, a ono na veče Vaskrsa, da se đeci ponakupuje stvarčicâ; jer im se preo cijele godine obećavalo: kupiće ti se ovo ili ono za Velig-dan, samo ako dobro sluša. Ali se je to sve moglo i prije pazariti; nego je drugi glavniji uzrok, da toliki svijet na pazar grne. To je uprav po svjetski rečeno: ‘Izložba’ halјina, zdravlјa, lјepote, pa mnogi idu tek da se nagledaju toga cvijeta. Već od ishoda sunčanoga možeš viđeti đe narod’ u velikim redovima vrvi, iz plemenâ: Dupila, Podgora, Brčela, Gluhoh’ Dola i t. d. kao krstonosci. Svaki se izodio po najnovijoj modi.

Na samome pazaru, đe šetaju viđećeš onamo postarije lјude, glavare, ordenisani, zapalili duge čibuke, i uhvatili se u pričanju o bitkama potonjega rata, dokažujući kako se je ko podnio, spominju događaje, hvale junake a žale poginule.

Onamo stoji gomila lјudi, nepomično stali udupke, kao u crkvi; a pred njima star slijepac na goloj polјani sio, pa pjeva uz gusle novu pjesmu: ‘Pogibija turaka na Krinice’.

Onamo idu momčad, ponamještaju halјine i kradom niza sebe pogledivaju, stoji li mu sve kako treba, očima po đe koji vreba po narodu: da li je ko uparo pogled na njega, pa stao da se čudi. E, da bogme, trebalo bi da se čudi; jer kad ne bi toga bilo, on se je prevario u svome računu, prodao potonje ralo zemlјe da se izodije, pa još ne čuditi se, – za njega pogibija.

Onamo na desetoro viđećeš kroz narod u redovima po 5-6 đevojaka, s kitama kalopera i devesilјem te im o pasu visi, pa se gurkaju, i nepravilno mijenjajući stanja fronta obrću se jedna drugoj, zagledivajući na sred pazara kako kojoj koret (zubun) i minđuše vise.“

U razmaku od sto godina dva Crmničanina opisali su prilično detaljno Velji petak kao dio crmničke tradicijske kulture. Međutim, te tradicije više nema.

Prije 6-7 godina, koliko me śećanje služi, pokojni mitropolit Beogradske patrijaršije Amfilohije strogo je Crmničane upozorio da je teški grijeh održavati vjekovnu tradiciju Veljega petka. Valjda u strahu da ne posegne za nekom od kletvi iz svog raskošnog arsenala – nalik onoj o otpadanju živoga mesa od kostiju – Crmničani su odustali od svoje tradicije pa se Velji petak na Amfilohijevu preporuku počeo obilježavati – neđeljom, s centralnim događajem dolaska mitropolita Beogradske patrijaršije koji đeci dijeli uskršnja jaja.

E pa sad smo stigli do tačke u kojoj je jedna tradicija izbrisana, a nešto što se instaliralo prije svega nekoliko godina postaje „tradicionalni Vaskršnji sabor na Viru“. U etnološkim zapisima Jovana Vukmanovića nema baš nikakvih naznaka da se u Crmnici ikada praktikovalo da mitropoliti (bilo oni Cetinjske arhiepiskopije do 1920. ili oni Beogradske patrijaršije nakon ukidanja Crnogorske crkve od 1920. godine) na Uskrs đeci dijele ofarbana jaja.

Proslava Uskrsa tradicionalno je proslavljana bitno drugačije. A da je u „njegoševskoj Crnoj Gori“ proslavljan baš Uskrs neka ovom prilikom posvjedoče ona „uskrsova jaja“ vojvode Batrića.

E sad, ili su preci današnjih Crmničana bili u grešnoj zabludi – na koju im do Amfilohija niko od crkovnih predšasnika nije ukazao – ili je neko ove današnje ubijedio da im je tradicija nešto zašto njihovi preci nijesu niti su mogli znati.

Pri svemu tome, zanimljiv je jedan detalj adaptacije tradicije. Iako punih usta prijekora zapadnim novotarijama, iako žestoko nameračeni da prognaju Đeda Mraza, prelati Beogradske patrijaršije u ovom slučaju zapravo su samo adaptirali „zapadnu“ praksu Đeda Mraza kao onoga koji dijeli poklone đeci, s tim što je profanoga Đeda Mraza zamijenio sakralni mitropolit, pri čemu u cijeloj ritualnoj praksi nema ničeg niti hrišćanskog niti specifično pravoslavnog, a o tradicionalnom da i ne govorimo.

Možda najbizarniji detalj ovog performansa namjerenog da zatre tradiciju i instalira novu, odnosno da jedan kulturni identitet presloji drugim, jeste to što je jedan od organizatora ove inscenacije Udruženje Crmničana „13. jul“.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve