Piše: Aleksandar Radoman
Ako ste mislili da je ono saopštenje poslaničkog kluba PES-a o rezoluciji o genocidu u Srebrenici dno koje ni Demokrate nijesu kadre dosegnuti, što tek reći o amandmanima Vlade Crne Gore (sramotno bi je bilo nazvati crnogorskom) do – to ni PES s maslom ne bi izio.
Vlada Crne Gore, ona ista koja se tvrdo zarekla da će slijediti euroatlantsku orijentaciju, kanda bi da šara po rezoluciji čiji su kosponzori upravo vodeće države Zapada i usto sve države regiona – liše Srbije – dopisujući u nju institut individualizovane krivice, bajagi kako bi se izbjeglo delegiranje krivice srpskom narodu.
Ispada tako da Miki i družina zapravo poriču genocid jer je to po definiciji zločin protiv jedne populacije koji se zasniva na genocidnoj namjeri i podrazumijeva široki, sistematski pristup istrebljenju.
Ko je pak čitao 6 strateških tačaka ratnoga djelovanja što ih je 12. maja 1992. godine usvojila Skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kako se u to doba zvala Karadžićeva paradržavna tvorevina nastala agresijom na BiH) ne treba mu objašnjavati je li bilo genocidne namjere. Tu je strategiju genocidnom nazvao na toj istoj skupštini upravo njen izvršitelj Ratko Mladić.
Navodnu genocidnost srpskog naroda ne spominju niti presude međunarodnih sudova o genocidu niti je spominje rezolucija koja će za desetak dana biti izglasana u Ujedinjenim nacijama.
Navodnu genocidnost srpskog naroda danas pominju samo oni koji bi po svaku cijenu htjeli normalizovati genocidni projekat stvaranja Velike Srbije, skrivajući svoj fašizam iza imena cijelog jednog naroda.
Ne postoji kolektivna odgovornost za genocid, no društvo se mora odrediti u odnosu na genocidne projekte i njihove protagoniste. Jedini časni metak koji je 90-ih ispalio jedan crnogorski oficir – kako svojevremeno zapisa pisac Momir Marković – bio je metak što ga je admiral Vladimir Barović ispalio u svoju sljepoočnicu, odbivši da komanduje granatiranjem hrvatskih gradova. Bio je to njegov vrhunski moralni odgovor na komandu da učestvuje u zločinačkom poduhvatu, koji je u to vrijeme podržavala i crnogorska vlast.
Da su naša društva prošla kroz denacifikaciju nakon 90-ih, danas bi u Beogradu mjesto murala ratnog zločinca Ratka Mladića postojao spomenik majoru Mihajlu Petroviću, rođenom Beograđaninu, oficiru Armije BiH koji je u oktobru 1992. godine poginuo na Vlašiću, braneći ideju suživota i jedinstvene Bosne i Hercegovine.
Da su se naša društva suočila sa zločinačkim projektom u čije ime je počinjen i genocid u Srebrenici, danas bi u Banjaluci umjesto Radovana Karadžića bio slavljen časni general Jovan Divjak, pomoćnik načelnika Glavnoga štaba Armije Bosne i Hercegovine.
Da smo se suočili s mračnim duhovima prošlosti i potražili prave heroje vremena zlog, ne bi danas u Istočnom Sarajevu postojala Ulica Draže Mihailovića nego Ulica Čedomira Domuza, legendarnog borca Armije BiH, poginulog braneći jedini koridor koji je opsadirano Sarajevo povezivao sa svijetom.
Ne postoje genocidni narodi, postoje samo genocidni projekti. Jedan od njih uništio je Jugoslaviju, a njegovi poklonici – poput Vučića, Dodika i Porfirija – spremaju se, pred očima nezainteresovanog demokratskog svijeta, za nastavak njegove realizacije na Kosovu, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Svaka cast Gospodine. Respekt.
Aleksandre dobro zboriš. Naš problem je što su ovakvi moroni mogli dobiti vlast na čistom populizmu o platama i penzijama koje se isplaćuju iz kredita. Dakle, krivi smo mi vazda gladni i bez želje da uključimo mozak da malo razmislimo o sjutrašnjem danu. Toliko smo bez mozga da vjerujemo u bilo kakvu lažavinu kao što je ugroženost Srba a oni imaju svu i svuda vlast vlast u CG. Nemamo mozga da zaključimo da nam kompletna vlada misli kao Vučić i Porfirije a boje se da to javno kažu! Ne znam možemo li doći sebi, je li kasno?