Iz prošlosti crnogorske oslobodilačke borbe i žrtvovanja za Crnu Goru

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Crnogorski zelenaši, ustanici, slobodari, komite, gerilci su bili mahom pristalice kralja Nikole I Petrovića Njegoša, ali dijelom i republikanci, no, zasigurno, protivnici okupacije i nasilne aneksije Crne Gore -Srbiji, izvršene koncem 1918. godine, što su jasno politički i oružano manifestovali, podizanjem Božićnog ustanka januara 1919. godine i potom višegodišnjim, gerilskim ratovanjem, koje je trajalo do 1929. godine protiv oružanih snaga režima centralističko-unitarne KSHS, a koja je bila drugo ime, eufemizam, za faktičku Veliku Srbiju. U pojedinim slučajevima i poslije 1929., djelovali su i pojedini crnogorski gerilci.

U izvještaju o stanju u Crnoj Gori Mihaila-Mila Plamenca, načelnika ministarstva  pravde Vlade Kraljevine Crne Gore u egzilu, upućenom iz Gaete 20. septembra 1919. godine Predsjedniku Ministarskog savjeta (Vlade) Kraljevine Crne Gore u Parizu Jovanu S. Plamencu, između ostalog, veli se i to kako je 8. septembra 1919. godine u Medovu preko Kastrata stigao uveče komanidir Marko Vučeraković. Vučeraković je potom, januara 1920., proizveden u čin brigadira (generala) crnogorske vojske.

U tome dokumentu, Milo Plamenac navodi da je u Medovu stigao komanidr Marko Vučeraković jako oslabio od muka koje je, komitujući, podnio, da je samo dva puta za devetnaest dana hljeba jeo, a da se kad je mogao hranio grožđem i smokvama. U tome dokumentu navodi se da je komandir Marko Vučeraković do 10. avgusta 1919. godine bio u okolini Skadaraskog jezera, te u Kastratima, đe se povukao sa Sutormana, u kome se nije mogao održati. Marko Vučeraković je u Medovi u prvoj polovini septembra 1919. godine predao izvještaj o situaciji u Crnoj Gori da se sa njime koristi crnogorska Vlada. U tome Vučerakovićevom izvještaju, čiji je dio sadržan u pomenutom raportu Mila Plamenca nejskoj crnogorskoj Vladi, stoji i sljedeće:

»Protiv nas je podignuta vojska, kao ono ranije o čemu ste bili izviješteni, te su opljačkali i uništili ono što im je ranije zaostalo. Strijeljali su četiri nevina Krnjičanina, a ostale koje nijesu bili ranije internirani, zatvorili su- govori se da će ih sve strijeljati. Krnjice su potpuno uništene, a uništen je i cio ovaj kraj t. j. od G. Seoca do Granice.

Ja sam poslije 22 dana bavljenja u šumi uspio doći ovdje, dosta slabog zdravlja.

Dakle, kao što vidite, naše su pristalice doživjele najveće zlo koje se da zamisliti, premda ih imamo zaludu dosta, ali su uništeni, iskrcavanjem i putovanjem došlih Crnogoraca iz Italije, preko ove oblasti otkrivena je naša stvar prije nego što smo bili gotovi za veći pokret.

Crmničko-Primorska oblast uznemirena je do najvećeg stepena, od mog dolaska naši su protivnici stalno pod barjakom, neredi su redovni, protiv Italijana veliko je ogorčenje, misle da se nalazim kod njih, na Sutorman ili Vir, kao i da me pomažu, mislio sam da će se i do sada sukobiti, jer sam na to i radio.

Iz ostalih krajeva Crne Gore, nemam vi sad nikakavih bližih novosti javiti, jer sam baš jučer od jednog mog prijatelja iz Zete izviješten, okolina Nikšića jako je bila uznemirena, bilo je svega, ali vam ne mogu- usljed netačnog obavještenja- ništa dalje reći. Kuće Vučinića na Vranjićke njive, a sigurno ste ranije čuli, sve su izgorene. Hoti i okolina ovih dana su se pobunili i izjavili su Srbijanskim vlastima da napuste njihovo zemljište, u koliko će se to dalje razviti ne znam, jer je protiv toga Alum Loja Turčin iz Skadra, koji pomaže naše protivnike, a isti se nalazi u Podgorici odakle šalje novac i municiju za unutrašnjost Albanije i u Malesiju.

Danas sam čuo od Arbanasa, ali ne vjerujem, da je Radomir Vešović ustao protiv srbijanskih vlasti i da se odmetnuo, ali ovu vijest nemojte uzeti za sigurnu.

U garnizonima u Crnoj Gori, bolijesti su i bune, umiru i bježe gomilama, vlasti se služe sa vojskom iz mase, kojoj osim 10 dinara dnevno pojednom, daju i neograničenu vlast, te jedu i piju, a pored toga pljačkaju i doma nose.

Malesija i okolina Skadra sva je za našu stvar, ali su mnogi naši prijatelji postradali, jer su u Skadru gonjeni od Francuza, a u Crnoj Gori od Srbijanaca, između ostalih imenovaću vi samo Alum Čevu, Turčina sa Zoganja, kog koga je g. Ministar Predsjendik pri ustanku bio 4 dana sa 50 ljudi, istome je g. Ministar dao cedulju na izvjesnu sumu, dobro bi bilo, ako se u mogućnosti, ispuniti obećanje g. Ministra, vjerujem da je g. Ministar zaboravio, iako su to sitne stvari od velike su važnosti za ovamo.

Što se tiče mene, ja sam sve moje i mojih, kao i svakog mog, za domovinu izgubio, ostao je samo moj život koga ni najmanje nijesam žalio, a neću ni u buduće, dok budem mogao, premda sam dobro oslabio, sa društvom sam dosta u oskudnom stanju kako u novcu tako i u odijelu, ništa na nas nema.

G. Kom. Krsto Popović preko mene je uputio za Sava Raspopovića 20000 austrijskih kruna kome sam ih odmah dao, ali sam u istog Sava pozajmio 10000 kruna, stoga što nam Krsto Popović, nije bio izdao ništa, jer se nadao, da će odmah dobiti novac, čim bude dobio vezu.

Moja familija kao i ostale druge su uništene, na tuđim su vratima bez ičega, tražio sam vam ranije pomoć, kako za familije tako i za dalji rad, nijesam dobio ni odgovora.

Napominjem vi da u Albaniji 1000 austrijskih kruna koštaju samo 200 italijanskih lira, franaka ili srebrnih kruna«, navodi u tome raportu Marko Vučeraković.

(Državni arhiv Crne Gore, Arhivsko odjeljenje- Podgorica, Dokumenta Jovana S. Plamenca, fascikla broj 81).

Crnogorski suverenista, zelenaš, patriota, komita i politički emigrant u Gaeti bio je i poslanik Crnogorske narodne skupštine Bogdan Vukotić sa Čeva (Katunska nahija). On je bio i vojno-građanski komandir (major) crnogorske vojske. Borio se dosljedno Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore protiv srbijanskog (velikosrpskog) okupatora i anektora njegove domovine. Zbog toga su kako on tako i njegova familija prolazile golgotu od zuluma osvajača. Okupatori su u njegovu imovinu nemilosrdno uništvali i pljačkali, a njegovu porodicu, ženu i đecu, hapsili i mučili u tamnici.

Narodni poslanik i oficir crnogorske vojske Bogdan Vukotić je u Gaeti 1920. godine dao sljedeću izjavu, koja o tome ubjedljivo svjedoči:

»U januaru 1919. god, Okupacione Srbijanske Trupe došle su u Kčevu (treba-Čevo-N.A) i ubili mi iz pušaka nekoliko stoke. Za vrijeme mog boravka u šumi, oko 7. marta 1919. Srbijanske trupe su došle u Kčevo (treba u Čevo-N.A) kod moje kuće i opljačkali mi sve pokretno imanje, ostavivši familiju bez ništa.

 U septembru mjesecu 1919. god., Srbijanske Trupe ponovo su došle u moju kuću i poćerale iz kuće u zatvor na Cetinje moju ženu staru 45 godina, koja je bila u drugom stanju, sa 6 djece, primoravajući je da ide pješke 30 kilometara puta od Kčeva do Cetinja, đe su je u zatvor mučili na najgrozije muke i patnje metali sve dok su je oslobodili i puštili kući, gdje se danas nalazi sa 6 djece bez ikakve pomoći«.

(Citirano prema: Prof. dr Šerbo Rastoder, »Skrivana strana istorije 1919-1929«, drugo izdanje, Cetinje-Podgorica, 2005, tom 3, str. 1568. Ova izjava Bogdana Vukotića, koju je istražio i prvi objavio istoričar Š. Rastoder nalazi se u Državnom arhivu Crne Gore-Cetinje, Fond izbjegličke Vlade Crne Gore, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, facikla broj 107).

»Glas Crnogorca«, službeni organ Kraljevine Crne Gore, godina izlaska 48, broj 82, od 8/21. februara 1920. godine, Nej na Seni kod Pariza, na strani 3 objavljuje i tekst pod naslovom »Krvave borbe u Crnoj Gori«, u kome se veli i ovo:

”10. januara bile su kod Bara borbe crnogorskih ustaša (stari crnogorski naziv za ustanike-N.A), koji su stojali pod komandom Sava Raspopovića, protivu srbijanske vojske. Borba je bila krvava, te je, s jedne i s druge strane, bilo teških gubitaka«, te se navodi potom da pripadnici ustaničke čete »su svoje ranjene drugove poslije borbe sklonili u selo Mikuliće. Kad je, poslije nekoliko, iza borbe na drugim položajima (takođe protivu srbijanske vojske) jedan dio srpske vojske proćeran u selo Mikuliće, oni su sve tamošnje crnogorske ranjenike, ležeće na nosilima, isjekli na komade; najviše su mučili teške ranjenike, poznate i glasovite junake, Vasa Pavićevića i Mušiku Rajkovića iz Pipera, koji su u ranijem boju izgubili noge. Kožu s leđa odrli su im kao bravima, a tako i gornji dio kože koji pokriva lobanju glava zajedno sa ušima; oči su im bajonetima izvadili, i zatim, pošto su ih pola dana tako držali, poubijali su ih i seljacima su zabranili da ih ne smiju kopati. – Ne mogući to gledati pred svojim kućama, seljaci su ih ipak pokopali: iza toga je opet došla srbijanska vojska da izvrši kaznu, selo je opljačkala, stanovništvo povela u zatvor, a kuće komandira Mehmeda Pekovića i Alila Šabovića izgorjela”.

Iz emigracije se oficir i komitski vojvoda i vođa Savo Raspopović vratio 1922. godine u Crnu Goru radi produženja oslobodilačke gerilske borbe Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore. Načelnik okruga nikšićkog Mih. Stojković, u izvještaju načelniku okruga KSHS-Cetinje, od 8. marta 1922. godine, aktom Pov. br. 77, navodi da je doznao kako je Jovan S. Plamenac iz Italije uputio za Crnu Goru 22. februara 1922. godine  “u cilju agitacije i podizanja naroda na bunu, radi otcepljenja Crne Gore od Kraljevine SHS”, kako se navodi u tome izvještaju, sljedeća lica: Radojicu M. Nikčevića, iz Nikšića, Sava Raspopovića iz Bara, Mihaila Vujoševića i Draga Prelevića i Maksima Draškovića iz okoline Cetinja sa društvom. U tom aktu tvrdi se da su oni krenuli iz Rima preko Albanije za Crnu Goru i da namjeravaju da se preko Skadra i Taraboša prebace u nju. Taj izvještaj je načelstvo nikšićkog Okruga, Pov. br. 257, dostavilo iz Nikšića 10. marta 1922. godine Načelniku okruga Cetinje.

Oni su se herojski borili i žrtvovali za Crnu Goru.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta